Piše: Ante Herceg

  ZAČECI  I  REALIZACIJA VELIKOSRPSKOG PROJEKTA     

Uzročnici krize na prostoru bivše Jugoslavije datiraju još iz 19. stoljeća a najvećim dijelom su obilježeni hrvatsko-srpskim odnosima. U 19. i početkom 20. stoljeća postaju prepoznatljive srpske hegemonističke nakane prema susjedima, koje su sadržane u tri velikosrpska projekta:

-“Srbi svi i svuda” Vuka Stefanovića Karadžića 1836. god.

-“Načertanije” Ilije Garašanina 1844. god.

-“Srpske zemlje” projekt srpskih nacionalista, koji je 1891. god. predstavljen europskoj diplomaciji.

Projekt “Srbi svi i svuda” zagovara tezu o Srbima triju vjeroispovijesti (pravoslavci, katolici i sljedbenici islama), čime se negira pravo nesrpskim narodima na nacionalno samoopredjeljenje. Teoretski, ovaj projekt zagovara širenje Srbije na sve svoje susjede, proklamirajući tezu o svim Srbima u jednoj državi.

Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) jezikoslovac i pisac koji je putovao po Balkanu  proučavajući  i  prikupljajući narodne pjesme. U svome djelu «Srbi svi i svuda» objavljenom 1849 godine, sve  je  susjedne narode (Hrvate, Makedonce, Crnogorce  i ostale) prozvao Srbima, nastojeći na taj način omogućiti realiziranje posrbljavanja  istih. 

Projekt “Načertanije” Ilije Garašanina (1812-1874), srpskog političara iz devetnaestog  stoljeća, koji je obnašao visoke državničke dužnosti za vrijeme vladavine dviju dinastija (što zorno svjedoči o njegovoj političkoj snalažljivosti), polazi od teze posrbljavanja nesrpskih naroda. Naročiti značaj Ilija Garašanin pridaje prostoru   Bosne i Hercegovine, pokušavajući stvoriti preduvjete za pripajanje tih prostora  tadašnjoj   Srbiji, olakšavajući tako  širenje Srbije prema Zapadu, gdje su živjeli uglavnom  katolici.

Teritorijalno, sukladno zamislima izrečenim u ovom projektu, Srbija bi se protezala od Rusije na istoku do Austrije na zapadu te  Turske na jugu. Državna administracija tadašnje srpske države, uz pomoć saveznika ,ove je teze provodila u djelo.

Aneksijom Bosne i Hercegovine  od strane Austro-Ugarske monarhije 1878 godine srpska ekspanzija na zapad  zaustavljena je na rijeci Drini.

Treći projekt velikosrpske ideologije “Etnografska karta srpskih zemalja”, nastala je kao odgovor srpskih političara i intelektualaca s kraja 19. stoljeća, na austrijsku  aneksiju prostora današnje Bosne i Hercegovine (turske Hrvatske , kako je neki zvaše, u ono vrijeme), odnosno kao odgovor na odluke Berlinskog kongresa. Bitno je istaći, da su u to vrijeme u Srbiji na vlasti bili radikali.

Naime, odlukama Berlinskog kongresa, Srbija gubi mogućnost da u duhu Karadžićeva i Garašaninova projekta proširi svoje granice prema zapadu. Berlinski Kongres je išao ka cilju formiranja  dviju izjednačenih državnih zajednica, kako bi se mogao usmjeravati i  nadzirati budući globalni razvoj  situacije na Balkanu. S tim ciljem stvorene  su Kneževina Srbija i Kneževina Bugarska, koje su zbog takvih odluka Berlinskog kongresa odmah započele bitku za prevlast na prostoru Balkana.

Na stranu Kneževine Srbije staje carska Rusija, te osjetivši da su potpomognuti jakim zaštitnikom, politički i  intelektualni krugovi u Srbiji uz pomoć vojnog vrha, 1891. godine prezentirali su europskoj diplomaciji ”Etnografsku kartu srpskih zemalja”, koja postaje  trajna osnovica  i temeljna platforma formiranja “Velike Srbije”, odnosno realiziranja velikosrpske ideje od tada  do današnjih dana.

Ovo bi bila tri osnovna projekta realiziranja velikosrpske ideje, koja su kasnije poslužila još nekolicini velikosrpskih ideologa, da sa manjim razlikama, priđu izradi i realiziranju sličnih projekata a naravno sa istim ciljem.

 Po svojim radikalnim tezama naročito se ističu slijedeći:

Nikola Stojanović (1880- 1964.) pravnik i političar, rođen u Mostaru. Prije Prvog svjetskog rata bio je istaknuti protivnik Austro-Ugarske i osnivač oporbenog  srpskog lista  «Narod». U  vrijeme I svjetskog rata bio je istaknuti  član Jugoslavenskog odbora, koji je radio na  ujedinjavanju Južnih Slavena. Kao stručnjak za Bosnu i Hercegovinu sudjelovao je kao savjetnik  na mirovnoj konferenciji održanoj 1918/1919 godine, bio je zagovornik ideje o  Hrvatima kao plemenu a ne narodu  i to kao Srpskom plemenu. Ulaskom u zajedničku državu očekivao je brisanje »plemenskih razlika» te potpuno stapanje svih južnoslavenskih plemena u jednu državu, naravno pod vodstvom Beograda i srpske dinastije Karađorđevića.

Jovan Cvijić (1865.-1927)  političar, znanstvenik i osnivač moderne zemljopisne znanosti u Srbiji. Veliki dio njegovog znanstvenog rada koristi se kao “opravdanje” realiziranja velikosrpske  ideje. O ekstremnosti njegovih stavova zorno svjedoče slijedeći citati:

”Srbi žive i izvan tadašnjih granica Srbije. Svijet treba da zna i da se uvjeri, da Srbija može da operira sa mnogo većom cjelinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svijet, ako je to korisno za naše nacionalne interese. Srpski se problem mora riješiti silom. Obje srpske državice moraju se poglavito vojno i  prosvjetno spremati, održavati nacionalnu energiju u zavojevanim dijelovima srpskog naroda i prvu, iole povoljniju  priliku upotrijebiti da raspravljaju srpsko pitanje sa Austro-Ugarskom.”

Vasa Čubrilović (1897.-1990.) povjesničar i član Srpske akademije nauka, rođen je u Bosanskom Grahovu. Bio je jedan od najmlađih atentatora na cara Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Postao je poznat po svojoj kritici Programa tadašnje srpske Vlade o posrbljavanju i kolonizaciji Kosova. U memorandumu kojega je uputio Vladi između ostalog predlaže etničko čišćenje, kao oblik posrbljavanja.

 Za ubrzanje procesa etničkog čišćenja predlaže i obrazlaže oblike pritiska od strane državnog aparata (novčane kazne, policijske progoni, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola, progoni nad vjerskim službenicima, paljenje kuća, otuđivanje imovine i slično).

Stevan Moljević (1888.-1946.) odvjetnik, rođen u Banjaluci. Godine 1941, postaje glavni politički savjetnik četničkog vođe Draže Mihajloviča. Iste godine objavljuje memorandum-proglas pod imenom “Homogena Srbija”, u kojem, između ostalog, navodi:

1.     Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju.

2.     Taj, novi prostor mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba.

3.     Pristupiti preseljenju naroda, kako bi novi srpski prostor postao etnički čist

Moljević je opisao granice Srbije i nacrtao zemljovid. Hrvatska se prikazuje kao minijaturna zajednica a Bosna i Hercegovina je prikazana kao srpska zemlja.

U zamišljenim granicama velike Srbije nema bitnih razlika između Moljevićeva  programa  i programa koji su kasnije zagovarali  Vojislav Šešelj, Vuk  Drašković, Dobrica Ćosić, a u djelo ga pokušao sprovesti, te u tome dobrim dijelom i uspjeti mnogo spominjani Slobodan Milošević sa svojom kamarilom.

Uočljivo je da je dio spomenutih ideologa velkosrpske ideje rođen na prostoru tadašnje Srbije, dok su drugi sa prostora Bosne i Hercegovine, što zorno svjedoči o snazi utjecaja velikosrpske ideje i njenoj pogubnosti za sve nesrpske narode na ovim  prostorima , kako u  devetnaestom  tako i u  dvadesetom stoljeću.

Da niti gospodarski, kulturni, obrazovni  i  svaki drugi razvitak, kao i ukupni  civilizacijski razvoj čovječanstva ostvaren u drugoj polovici  dvadesetog stoljeća nisu uspjeli izmijeniti poruku velikosrpske ideje, govori i poznati Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), koji je na svijetlost dana izišao 1986 godine, iznjedren iz kruga najeminentnijih srpskih intelektualaca okupljenih oko Srpske akademije nauka i Srpske pravoslavne crkve.

 Ovaj materijal  nastao je u vrijeme kada  u tadašnjoj Jugoslaviji počinju jačati demokratske snage te se polagano osjećati  demokratske promjene u čitavoj istočnoj  Europi, a Srbija polako počinje gubiti moć apsolutnog političkog, gospodarskog i svakog drugog nadzora nad ostalim «jugoslovenskim» republikama  i nesrpskim narodima.

To je vrijeme, kada  Slobodan Milošević kao predvodnik realiziranja programa  zacrtanog u Memorandumu SANU-a  poziva Srbe na otvorenu pobunu. Osnovna poruka njegovog govora na Gazimestanu, na Kosovu, povodom 600-te obljetnice Kosovske bitke (bitke koju su Srbi  izgubili, a obilježavaju je kao pobjedu), jeste ta, da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi  a gdje su srpski grobovi tu je srpska zemlja. Memorandum  Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), nastao 1986 godine   predstavlja ideološki temelj Miloševićevoj daljnjoj politici  a  sadrži i upute  vojsci (JNA)  o tome što treba učiniti u ratu koji je neminovan, a do koga je došlo za nepunih pet godina.

Jedan od  temeljnih ciljeva ovog Memoranduma, bilo je i  rušenje Ustava SFRJ iz 1974 godine a  kojim  je onemogućena hegemonija Srba i Srbije na susjedne republike  i nesrpske narode. Ovdje je bitno istaći da je kod donošenja  narečenog Ustava davne 1974 godine, današnji Jugoslavenski predstavnik Vojislav Koštunica postao disident, jasno se deklarirajući kao protivnik federalizacije tadašnje države  a kao zagovornik unitarnog uređenja odnosno promicanja velikosrpske ideje, zacrtane još  u devetnaestom stoljeću. 

Jedna se povijesna činjenica vrlo rijetko ističe, a izravno se odnosi na hrvatsko srpski odnos. Naime, sukobi između Srba i Hrvata započinju tek sa formiranjem zajedničke državne zajednice, odnosno ulaskom ta dva naroda u istu državu 1918. godine. Tada je po prvi puta u povijesti formirana  zajednička država, Srba, Hrvata i Slovenaca, nazvana imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Godine 1921.  proglašen je Ustav Kraljevine (Vidovdanski ustav) kojim je uvedeno unitarističko-centralističko uređenje države a  Ustav je otvoreno preferirao interese srpskog naroda u odnosu na druga dva naroda spomenuta u Ustavu  (Hrvati i Slovenci) a poglavito je to bilo izraženo na štetu naroda čija se imena nisu uopće spominjala u Ustavu kraljevine SHS-a.

Ta se prednost posebice očitovala u gospodarskim tokovima, vanjskoj politici, kulturi, školstvu, državnom represivnom aparatu itd.

 Uviđajući opasnost od ponovnog narastanja srpskih hegemonističkih  pretenzije, u hrvatskom narodu  formira se narodni blok od više stranaka zasnovan na konfederalnim idejama naspram beogradskoj centralističkoj vrhuški  predvođenoj dinastijom  Karađorđevića, Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) te Srpskom radikalnom strankom kao najjačom političkom strankom.

Hrvatsku stranu je predstavljao je vođa Hrvatske seljačke stranke, u to vrijeme najjače hrvatske političke stranke, Stjepan Radić.

Godinama su se vodile rasprave u Narodnoj skupštini u Beogradu, u kojima su Hrvati pokušavali osigurati više samostalnosti a Srbi pokušavali zadržati pozicije koje su imali . Godine 1928. u  već spomenutoj  skupštini zastupnik Srpske radikalne stranke Puniša Račić počinio je atentat  na Stjepana Radića i članove hrvatske delegacije Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Nakon tog neviđenog zločina Hrvati organiziraju demonstracije u Zagrebu i mnogim drugim mjestima, a nastalu krizu kralj Aleksandar pokušava  razriješiti raspuštanjem Skupštine  uvođenjem potpune diktature 1929. godine. Nakon uvođenja diktature veliki broj hrvatskih nacionalista i domoljuba prelazi u ilegalu ili napušta zemlju.

Među njima je bio i zagrebački odvjetnik i parlamentarni zastupnik HSP-a Ante Pavelić, koji će kasnije postati Poglavnikom Nezavisne države Hrvatske.

 Sa istim ciljem, kralj donosi i Zakon o nazivu  i teritorijalnoj  podjeli Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Država je proglašena Kraljevinom Jugoslavijom i podijeljena je na devet banovina.

Tako uređena država egzistirala je do 1939. godine, kada se sporazumom Cvetković-Maček formira Banovina Hrvatska.

Ista je stvorena od dotadašnje   Savske i  Primorske banovine, te kotareva: Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Treba istaći da je Banovina Hrvatska i nadalje bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije.

Napadom Italije i Njemačke 6. Travnja 1941. godine dolazi do kapitulacije Jugoslavije a kralj sa svojim najbližim suradnicima napušta zemlju da bi  nešto kasnije formirao Jugoslavensku izbjegličku vladu sa sjedištem u Londonu. Banovina Hrvatska nestaje uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941 godine.

U Drugom svjetskom ratu na području regije  sučeljavala su se tri europska i  svjetska globalna sustava, kako u ideološkom  tako  i  u vojno-političkom smislu, i to

1.     Nacional-socijalističko-fašistički,

2.     Građansko-demokratski,

3.     Komunistički.

Glavni ideolozi i baštinici velikosrpske ideje zahvaljujući poslovno-političko-rodbinskim vezama pronašli su utočište u Londonu te uz potporu tadašnje britanske vlade i njenih saveznika formirali  Jugoslavensku izbjegličku vladu, svrstavši se na taj način na stranu saveznika odnosno građansko-demokratskog bloka. Koristeći otprije stečene veze u diplomatsko-političkim i vojnim krugovima osigurali su sebi ulogu ključnog tumača ondašnjih balkanskih prilika kod najeminentnijih savezničkih krugova a u prvom redu Britanije, Sjedinjenih američkih država te izbjegličkim vladama drugih država smještenih u Londonu.

Njihova «produžena ruka u otadžbini» bio je  četnički vojvoda Draža Mihajlović koji je otvoreno surađivao sa Nijemcima u Srbiji a sa  

Italijanima na prostoru  tadašnje Nezavisne države Hrvatske. Nekoliko je godina bilo potrebno da zapadni saveznici saznaju i dio istine o četničkom pokretu. Naime, Jugoslavenska izbjeglička vlada predstavljala je Dražu Mihajlovića, Stevana Moljevića  i  ukupan četnički pokret kao antifašiste a isti su, u biti bili sve drugo (kao i Nedić i Ljotić i slični), samo ne to.

I treće, srpski komunisti koji odlaze u partizane sredinom rata postaju glavna političko-vojna snaga partizansko-komunističkog pokreta kome je na čelu bio Josip Broz Tito.

Ovakvim rasporedom ljudskog potencijala na tri međusobno sukobljene strane bilo je zagarantirano mjesto Srbiji kao pobjednici u ratu a i  očuvanje velikosrpske ideje kao ideološke odrednice te nastavak realiziranja iste u neka povoljnija vremena. Nažalost, bliža povijest je to i potvrdila.

Na kraju rata, kada je pobjedu nad fašizmom izvojevala zajedničkim snagama građansko-demokratskih zapadnih snaga i komunističkih snaga predvođenih Sovjetskim savezom a  u vrijeme kada su velikosrpsko-komunističke snage   izvršile najstravičnije zločine  nad neistomišljenicima, vojnicima i civilima, pod pritiskom Londona dolazi do formiranja prelazne vlade nove Jugoslavije u koju ulaze predstavnici komunista i predstavnici  izbjegličke vlade iz Londona. Nakon prvih izbora koje su proveli partizanski odbori iz vlade je isključen dotadašnji partner a ukupnu vlast su u svoje ruke uzeli komunisti. Time je komunistički pokret osigurao monopolnu poziciju, u novostvorenoj državi, Federalnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.

Odnos snaga u komunističkoj Jugoslaviji, bio je identičan onome  u prethodnoj zajedničkoj državi. Gospodarsko i financijsko izrabljivanje nesrpskih krajeva i naroda, politički pritisci i stalno nametanje krivice Hrvatima zbog utemeljenja Nezavisne Države Hrvatske  doveli su Hrvatski nacionalni korpus u položaj još gori od onog u kraljevini Jugoslaviji.

 Sve ovo je za posljedicu imalo stalni odliv hrvatskog pučanstva(ekonomska i politička emigracija), tako da su Hrvati danas u svjetskom vrhu po veličini iseljene populacije, odmah iza Židova i Iraca.

Da su u tom razdoblju stalno bile prisutne policijske hajke, naročito komunističke tajne policije koju su nadzirali srbi , zorno svjedoče pokazatelji  o broju ubijenih hrvatskih emigranata od 1946-1990 godine kao i mnogobrojni politički procesi upereni protiv Hrvata u zemlji. Ovakav razvoj situacije kulminirao je nezadovoljstvom  prosvjedima hrvatske intelektualne  i političke elite 1971, godine. Njihova nastojanja za osiguravanjem  više samostalnosti za federalne jedinice  i za organiziranija gospodarska i financijska ulaganja, te borba za kulturni  i  obrazovni identitet vlastitog  naroda označena su od komunista kao pokušaj državnog udara. Lučonoše  ovih promjena bili su proganja i osuđivani i zatvarani  a njihove obitelji i sljedbenici obespravljeni.

Međutim, val promjena i potpuna federalizacija se nisu mogli izbjeći, te se 1974, godine pristupilo promjeni  Ustava.

Ustav  iz 1974 godine  definirao je Jugoslaviju  kao federalnu zajednicu šest ravnopravnih republika i dvije autonomne pokrajine, sa nacionalnom i kulturnom autonomijom Mađara i Hrvata u Vojvodini te Albanaca na Kosovu. Jedna od posebnosti ovog Ustava jeste i to da je građanima Jugoslavije koji su bili  muslimanske vjere  osigurano pravo izjašnjavanja nacionalnim  imenom –Muslimani, što je bio presedan u svijetu, obzirom da je došlo do izjednačavanja vjere i nacije.

Srbijansko je političko vodstvo  i  intelektualna elita godinama nakon donošenja Ustava vodilo rasprave i radilo analize o negativnom utjecaju donesenih ustavnih odredbi na srpsko nacionalno pitanje.

U to vrijeme se o SR Srbiji,  te u srbijanskom političkom žargonu, govori kao o užoj Srbiji. Kod većine je taj izraz prolazio nezapaženo ali moram teci da su postojali i ljudi koji su si i tada postavljali pitanje svih pitanja: Gdje su, prema njima, granice šire odnosno velike Srbije….? Donošenjem Ustava iz 1974  imale su za cilj praćenje svjetskih političkih  tokove te  ujedno zaustaviti narastajući srpski nacionalizam i hegemonizam.

Koliko je to bilo teško, govore i pokazatelji  o nacionalnoj zastupljenosti u tijelima državne uprave i u ključnim gigantima socijalističkog gospodarstva. Sve ovo je omogućilo nastavak egzistiranja velikosrpske ideje, mada se borba za njenu realizaciju prenijela sa političkog, na druga polja djelovanja, posebice na gospodarstvo i      financije.

Kako je nastankom nove Jugoslavije došlo do promjene vlasničkih odnosa, odnosno . Privatno i državno vlasništvo postaju društvenim a tržišno gospodarstvo se zamjenjuje dogovornim, nije bilo i suviše teško kroz gospodarske tokove provoditi i realizirati one ideje, koje su išle na ruku Srbima, posebice ako su iza sebe imali represivne organe.

Izvlačenje novca iz «zdravih» poduzeća te investiranje istog u sumnjive projekte kroz takozvane Fondove za nerazvijene i Fondove  solidarnosti bili su glavni razlozi propasti gospodarstva bivše države. Ako se ovome doda i financiranje preglomaznog državnog aparata te sumnjivo poslovanje na takozvanom «klirinškom tržištu» uzročnici gospodarskog  sloma su još očitiji.

 Takav razvoj situacije kulminirao je početkom druge polovice osamdesetih godina. Kako smo već rekli tada se, najprije potiho a onda i otvoreno u javnosti pojavljuje već mnogo spominjani  Memorandum SANU-a. Na njegovim krilima, u srbijansku političku orbitu diže se do tada anonimni bankar Slobodan Milošević. Odmah postajući  najveći zagovornik promjena, a ujedno i najveći protivnik vladajućeg komunističkog estabilišmenta, otvoreno je, pred masama, na mnogobrojnim mitinzima, govorio o korumpiranosti vlasti  i pojedinaca, a sve s ciljem razbijanja tadašnjih  struktura vlasti te izgradnje novih u kojima bi njegova uloga postala dominantnom.  Idejni okvir za političko djelovanje je imao u  Memorandumu SANU-a.

Političkim čistkama a uz pomoć intelektualnih krugova a razularenim masama kao oruđem uskoro je zagospodario svim  važnijim   institucijama u Srbiji, Crnoj Gori , Kosovu, Vojvodini  te u saveznoj administraciji  te  vojsci, policiji, medijima, Narodnoj banci Jugoslavije i  jako velikom djelu jugoslavenske diplomacije.

 Ovo su polazne osnove za naredna događanja, prenošenje stanja nesigurnosti na ostale republike bivše Jugoslavije a posebice na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu  a to sa ciljem realiziranja velikosrpske ideje, ideje koja je davno začeta, zbog koje su započeti mnogi ratovi  a  nakon kojih je Srbija u pravilu izlazila sa teritorijem  bez koga je i ušla u rat.

Danas, kada se već nalazimo u trećem tisućljeću ne možemo a ne  prisjetiti se i posljednjih  ratova, ratova u kojima  su Srbi poraženi ali su ipak nekim «DAYTONSKIM ČUDOM» za sve te  agresije nagrađeni sa 49 % teritorija Bosne i Hercegovine te tako ostvarili dio plana zacrtanog u radovima velikosrpskih ideologa, opisanih na početku ovoga teksta.

          Danas, svijet hvali «demokrata» Voju Koštunicu,zaboravljajući njegovu prošlost i politička uvjerenja. Danas,  svijet plješće «slobodarskoj» Srbiji i  Jugoslaviji. Danas svijet jasno kaže kako se Slobodanu Miloševiću može suditi i u Beogradu a drugima……… Danas je svijet počeo investirati (ali i darovati) u Srbiju velike novce…………sutra će ih biti još više.

Gospodarstvo Bosne i Hercegovine je u rasulu nitko ne želi ulagati jer se potencijalni investitori plaše preuzimanja velikog rizika.

No izgleda da su našli posrednika……….

Prema najnovijim saznanjima iz međunarodnih krugova bliskih Vojislavu Koštunici, Zoranu Đinđiću i Mladenu Ivaniću može se uskoro očekivati znatnija ulaganja u Bosansko-Hercegovačko gospodarstvo te djelom u gospodarstvo Republike Hrvatske od strane «Jugoslavenskih giganata».  

Kao čovjek, pitam se koji su to jugoslavenski giganti koji mogu  investirati  u Bosnu i Hercegovinu i dijelove Hrvatske (mislim do crte Virovitica, Karlovac, Karlobag), nakon desetogodišnje gospodarske izolacije svoje zemlje.

-Tko ih financira ?

Pa jednostavno oni koji su to činili i do sada. Oni koji su prividno financirali  dvije Jugoslavije  a u biti su financirali  velikosrpske projekte. Najnovije  informacije o velikosrpskim gospodarskim ulaganjima govore o ponavljanju povijesti po treći put u posljednji stotinu godina.

Jesu li na tragu ovih informacija i  još neki  događaji kao što su: izbor Vojislava Koštunice za predsjednika Jugoslavije, prodaja OBN-a bijeljinsko-beogradskom tajkunu Bati Bobaru , te Odluke Zagrebačkog samita o  visini pomoći Jugoslaviji  na istom tragu.

Volio bih da se varam ali  neke stvari moram jasno reći.

Gospodarski prodor Srbije na zapad  imao je do sada dva pokušaja u dvije Jugoslavije, oba pokušaja izvedena su na sličan način i potpomognuti istim sponzorima. Danas postajemo svjedoci  trećeg takvoga gospodarskog prodora  Srbije na Zapad, naravno s već poznatim ciljem.  Možemo već sada pogoditi  što očekuje  pokoljenja koja dolaze. Očekuju ih novi  sukobi, novi ratovi i nova stradanja.

Siguran sam da se ni nakon toga budućeg poraza neće ništa promijeniti.

Buduće-najnovije velikosrpsko vodstvo će budući-posljednji poraz početi slaviti kao pobjedu  a  međunarodna zajednica će driješiti kesu i najnovijim novčarkama namijenjenim Srbiji, u stvari financirati njen dalji prodor na zapad.

Ako budu pravili probleme, prilikom prodora Srba, nekima će biti uveden embargo  a ako se budu oštrije opirali onda će završiti u Den …..

Pa, tko je ono rekao, Historia  magistra vitae !!

POVRATAK NA NASLOVNU STRANICU

piši mi ..

referendum.8k.com

BUDUĆNOST BiH