POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA

Kad su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane u srpnju devedeset i druge ušle "na Ivanicu, dolje u Dubrovniku i okolnim mjestima narod je odahnuo. Skoro godinu dana to mjesto, visoravan u dužini i širini od tek koji četvorni kilometar, predstavljala je simbol zla i svega lošeg što dolazi na Dubrovnik, od ubitačnih granata koje su od tamo ispaljivane, do ne manje ubitačnih riječi o "gradnji novog i lepšeg Dubrovnika", koje su takoder planirane, smišljane i "kombinirane" u tom naselju. Istina, rata i granata bilo je tog danas dalekog Ijeta još, ali činjenica da je HVO na Ivanici dala je razloga za miran san i izlazak iz skrovišta djece i staraca. Idućih dana saznala su se imena kolovoda i planera "rušenja i gradnje", neki od njih u odsustvu su i osudeni, imena su i objavljena a na popisima našli su se mnogi naši dojučerašnji susjedi, koji su tako odlučili postati "komšije". U neplaniranom bijegu "tamo daleko" ostavljali su mnoge stvari za sobom, a meĐu njima i popise zapovjedništva, osoblja, jedinica, koje su tako došle i do suda, javnosti a neki i do medija. U tim popisima mogli smo se uvjeriti tko je imao kakvu ulogu zadatak i vojnu funkciju u napadima na Dubrovnik. Među

njima bio je veliki broj nekadašnjih stanovnika Grada, onih koji su odlučili napustiti ga "zbog viših interesa". Otišli su, mislili smo zauvijek, tog ljeta svi zajedno smo bili uvjereni kako je priča konačno gotova i kako se "komšije" više nikada neće vratiti "na mjesto zločina".

Povratak s otvaranjem granice

Preko godinu dana traje obnova na Ivanici. Sve je počelo prošle godine u kolovozu, kada je otvoren granični prijelaz Ivanica - Brgat, treba li napominjati bez znanja domaćih dubrovačkih vlasti, te bez nazočnosti predstavnika općine Ravno, kojoj po novom pravilu o naseljima i općinama, ili kako se već zove taj zakon, Ivanica pripada odlukom Federacije BiH. Gospodin Jacques Klein, visoki predstavnik UN ili u prijevodu "gubernant za BiH", koji radi što hoće i kad hoće, na otvaranje, koje je sam isplanirao i izrežirao pozvao je samo predstavnika općine Trebinje, a predstavnike vlasti RH u zadnji tren, ne nudeći im vremena da razmisle "ima li smisla sve to!". Iz Ravnog nikoga nisu ni zvali ni pitali. Po običaju. Tim činom otvaranja dotadašnja granica dva entiteta, Hrvata i Srba pomaknuta je iz Duži šest kilometara južnije, na Ivanicu.

Od tada traje povratak bivših stanara' u to naselje. Treba li napomenuti da je sve to krenulo na vrlo brz i za njih efikasan način. Naime, za dva mjeseca obnova je već bila i te kako vidljiva. Naravno, pitanje povratka je ključno pitanje politike svjetske zajednice i domaćih političara u BiH, treba ga u potpunosti i podržati, ali u tom planu povrataka "svatko na svoje" postoje i neki principi kojih se treba pridržavati i bez kojih je povratak nemoguć, a to su dokumenti o prebivalištu u vlasništvu objekata iz 1991. godine, te sudska potvrda da se protiv povratnika ne vodi sudski proces niti da se smatraju ratnim zločincima. Među prvima na porušeno i u ratu stradalo naselje, s oko tisuću objekata, počeli su se vraćati neki od poznatih imena, vrlo čestih na popisima, s vrlo važnih vojnim ulogama u prvim danima rata i napada na Dubrovnik. Vratili su se oni za koje smo mislili da se više nikada neće vratiti, jer kažu da se na mjesto zločina ubojice nikada ne vraćaju.

Ovi su se vratili. I danas su gore, nad našim glavama, opet dišu za našim vratom. Nakon prvih mjeseci "skrivena" povratka i izbjegavanja javnosti, ovoljetni incident sarajevskog narkomana, koji živi već godinama u Trebinju i na Ivanici, koji je potpalio požare nad Župom dubrovačkom, još je jedna potvrda da se gore iznad naših glava, bez kontrole naših vlasti, dogada nešto što nam ne nudi nikakvu sigurnost za predstojeće dane, događa se povratak ljudi koji nas ne vole i koji i dalje razmišljaju kao i daleke devedeset prve, razmišljaju kako paliti, ubijati, razarati. istog mjesta a kao i te daleke godine. s Ivanice.

Pod zaštitom SFOR-ovaca

Dakle, povratak nije upitan, svatko se treba vratiti na svoje. Idemo dalje. Ivanica odlukom Parlamenta Federacije BiH iz 1998. godine pripada općini Ravno, što nije nikakva izmišljotina, jer tako je bilo sve do ukinuća te danas male, a nekad velike općine, koja je ukinuta početkom šezdesetih godina, te je pripojena Trebinju, kao mala i zadnja hrvatska enklava u Popovu polju. Dakle, danas o svemu što se događa na Ivanici trebale bi biti upoznate općinske vlasti u Ravnom. Tako i s obnovom i povratkom u ovo naselje. I ono malo policajaca koji stražare na graničnom prijelazu sa strane BiH, spavaju u jednoj srušenoj kući, bivšoj željezničkoj stanici, te bi trebali održavati red i mir na Ivanici, upućeno je iz općine Ravno i njihove Policijske uprave. Tako bi trebalo biti: ali nije. Naprotiv, djelatnici i predstavnici vlasti u općini Ravno zadnji o svemu saznaju, malo ih se što pita - u prijevodu oni nemaju niti mogu imati kontrolu nad događanjima na Ivanici. Od načina otvaranja granice, na koji nisu ni pozvani, do ostalih događanja, oni u Ravnom su najmanje pitani. Kontrolu nad svim što se dogada u ovom naselju, iznad naših glava i vrlo bitnom za naš mir, od obnove i povratka do rješavanja incidenata, imaju pripadnici međunarodnih snaga i jedinica, od vojnih SFOR-ovaca do humanitaraca, UNHCR-a ili kako se već zovu. Oni su organizirali prve popise "izbjeglih" stanovnika Ivanice, okupili ih odmah po otvaranju graničnog prijelaza i omogućili im povratak. Prvi popis objavljen je u trebinjskim uredima predstavnika međunarodnih organizacija, a prvi odlasci do Ivanice bili su

u oklopnjacima SFOR-a. kasnije im je dovezen prvi građevinski materijal, svakodnevno im se pomagalo u obnovu, oko podne bi se dovozila hrana a i dnevnica se dobivala za rad na vlastitim kućama.

Po pravilima, svaki od povratnika trebao bi imati dokumente općine u koju se vratio, znači općine Ravno, ali saznajemo da do dana današnjeg niti jedan od povratnika nije pokucao na vrata općine s tim pitanjem. Istina, jedan je došao, ali trebalo mu je nešto "drugo". Treba li napomenuti kako ga je s Ivanice u Ravno doveo oklopnjak SFOR-a uz jako osiguranje. Čovjek se valjda plašio ulaska u "leglo ustaša", kako su oni iz Trebinja godinama zvali Ravno, pa su ga "sforovci" morali čuvati. Zanimljivo, sve matične knjige su još uvijek u Trebinju a trebale bi, odlukom federalnih vlasti, biti vraćene u Ravno.

Obnova u Ravnom stala, kad će opet, tko zna!

Inače, dok se Ivanica kao tek dio općine Ravno obnavlja ubrzano i bez kontrole općinskih vlasti, u Ravnom se ne obnav!ja ništa! Istina, nakon oslobodenja, obnovljen je jedan dio naselja, neki su dobili kredite, neki pomoć, neki kuće obnovili, neki kredite potrošili negdje drugo, napravljena je nova zgrada općine, policijske stanice, obnovljen je dom kulture i škola, dom zdravlja, krenulo se s gradnjom nove ceste od Čepikuća preko Trebimlje do Ravnog, ali se stalo. Ono malo mladih je otišlo, tako da je danas u Ravnom samo ako sto pedeset stanovnika, manje više starijih ljudi. U nedjelju je obilježena godišnjica napada i početka agresije na Ravno; koja je počela istog dana kad i na Dubrovnik, 1. listopada. Došli su mnogi uzvanici, održali govore i obećali pomoć; te otišli u svoje kabinete. Bio je prije toga i federalni premijer Edhem Bikčakčić, rekao je kako prvi put posjećuje u životu Ravno, obećao pokretanje manjeg proizvodnog pogona koji bi zaposlio dvadesetak Ijudi te zadržao mlade ovog kraja. Načelnik općine "s kojom počinje zapad" Andrija Šimunović i njegovi suradnici vjeruju kako Ravno neće biti zaboravljeno, jer agresija na BiH, a i na sam jug Hrvatske počela je uništavanjem života u ovom malom mjestu. Vjeruju i u pomoć Dubrovnika, jer u Gradu živi oko pet tisuća Ijudi rodenih ili podrijetlom iz ovog malog mjesta, "na kraju zapada!"

Zamjene nisu uspjele

Pokušavale su općinske vlasti u Ravnom privući na Ivaniću prognane Hrvate iz

i Bosne, nudila se i zamjena imovine Hrvata iz Repubiike Srpske i Srba s lvanice, čak je posredstvom katoličkih humanitarnih organizacija iz europskih zemalja kupljen i građevinski materijal, ali nije išlo. Obavljeno je tek nekoliko zamjena imovine. Gradevinski materijal dugo je stajao i propadao u skladištu napuštenog "Šipada" a onda su predstavnici međunarodnih udruga iz Trebinja tražili da se materijal dodijeli povratnicima Srbima, Nakon što više nisu mogli izdržati pritisak da še to njima ne dodijeli, prije nekoliko dana iz `Mostara je došlo nekoliko "fapova' ; te sav građevinski materijal odveli u Stolac, kao pomoć Hrvatima iz Bosne koji tamo grade bez:pomoći tih istih međunarodnih organizacija. Priča o kupovini naselja lvanica za milijun maraka ili koliko je već rekao, koju je župan Ivan Špr!je iznio u javnost saznajemo da i nije točna, več je naprotiv donijela i probleme predstavnicima hrvatskih vlasti u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, te su im na vrata tražeči objašnjenje pokucali predstavnici međunarodnih organizacija iz Sarajeva, a nakon signala iz Trebinja. Naime, to je po njima nehuman čin i kočenje povratka: Izgleda kako naš župan ni ovdje nije u potpunosti shvatio neke odnose, te iznoseći u javnost neke informacije Hrvatima u BiH učinio "medvjedu uslugu".

Opet derneci na Ivanici

Inače, policajcima na Ivanici, u potpunosti Hrvatima iz obližnjih sela, Neuma i iz Hrasna, na vrijeme je od strane SFOR-a rečeno kako "ne smiju" provocirati, pa ni imati kontakta s povratnicima, ako se neki incident i dogodi, da treba zvati njih u Trebinje, iako su oni po cijele dane po kućama povratnika. Općinske vlasti u Ravnom dakle niti imaju evidenciju, niti mogu utjecati na način obnove, niti su ikome izdali dokumente, što bi značilo da se na Ivanicu nitko nije ni vratio po pravilima koja nameće međunarodna zajednica u BiH. Da zaključimo, općinske vlasti u Ravnom nemaju nikakva utjecaja, niti ih se pita o dogadanjimu na Ivanici.

A na Ivanicu se vraćaju nekadašnji stanovnici. Prvi popis povratnika ima 41 ime, od toga 38 Srba, dva Bošnjaka i jedan Hrvat. Osnovni uvjet povratka i eventualne pomoći pri obnovi je da se u objektu i mjestu povratka živjelo 1991., i 1992. godine.

Objavljujemo orlginalan popis koji su općinske vlasti u Ravnom dobile tek kad je cijela priča došla kraju, pa se može vidjeti kako na Ivanici tada, te daleke 91. ili pak 92. nekoliko povratnika nije živjelo. Neki su živjeli u Dubrovniku i u njemu imali dokumente; neki pak ni u BiH. Već od "tamo daleko" a na Ivanicu su dolazili u svoje prijeratne vikendice "na more", koje će im se sada obnoviti. Kako i na koji način su se birali "primarni" povratnici, oni koji su prvi vraćeni na Ivanicu, je li se radilo o dragovoljcima, najhrabrijima ili o slučajnom odabiru, nitko ne zna. Prvi popis od 41 osobe je dat u javnost, oni su već stanovnici Ivanice u gotovo obnovljenim kućama, nad našim glavama. Drugi popis je već napravljm, tih pedesetak navraća na Ivanicu svaki dan, obnova kuća im je u tijeku a o tom popisu nitko nema pojma. Možda trebinjske vlasti znaju, ali ove u Ravnom ili naše u Dubrovniku sigurno ništa ne znaju. Inače, na Ivanici je svaki dan i do dvjesto Ijudi, svi vrijedno rade, a nedjeijom ih ima i više. Tada navrate i supruge, djeca, rodbina iz susjednih općina, te se "derneči" na sav glas. Da bi cijeli ugođaj bio bolji i veseliji, otvorena su i dva kafića, pa, kako nam kažu "federalni policajci", zapjeva se i koja "stara kompozicija", ono nešto o ravnim gorama, salatama, Slobi i mesu. `Nije rijetkost da u kafiće navrate i pripadnici SFOR-a, posebno veseli i pjevački raspoloženi Španjolci, pjevaju i oni, nekad i ne znaju o čemu, ali veselo je, a to Španjolci vole.

A gdje će "fekalije" s Ivanice?

Naselje Ivanica još uvijek nema struju a njihovi međunarodni pokrovitelji insistiraju da se taj problem riješi što prije. Oni predlažu, a čini se da bi tako moglo i biti, da se na Ivanicu struja dovede iz Trebinja! Iz općine Ravno, koji su se i u taj problem zadnji uključili, ne svojom voljom, predlažu da se struja dovede iz obližnjeg Komolca;naselja na ulazu u Dubrovnik, čime bi se imao točan uvid u korištenje i naplatu, a i Hrvatska bi nešto zaradila. Konačan dogovor nije postignut, zbog njega je zaista i župan Šprlje putovao na Ivaniću, a valjda će se konačno riješiti. Ali tu ima još jedan problem! Ivanica nema ni vodovod ni kanalizaciju! Nije je nikada ni imala. A ovi iz međunarodnih snaga saznali su kako ni gornji dio Župe dubrovačke nema kanalizaciju, pa, saznajemo, predlažu zajedničko ulaganje, njih, Trebinja i Dubrovnika, Ravno nitko i, opet ne spominje, te da početak kanalizacije kreće s Ivanice, kroz Župu i ispod mora, daleko na pučinu. Tako bi "fekalije" s Ivanice ; spojene s onim iz Župe, zajedno odlazile duboku u more ribama. I o tome se konačan dogovor čeka.

Butiga moja mala...

Na Ivanici su već otvorena dva kafića i jedna trgovina. Za otvaranje takvih objekata trebalo bi imati dozvolu, naravno od općinskih vlasti koje ih izdaju, te sanitarne dozvole i što sve već ne. Treba li napomenuti kako vlasnici tih objekata nisu do danas ni navratili do Ravnog i zgrade općine po dozvolu. Treba li napomenuti kako svakodnevno u njima "cugaju" i vesele se i vojnici SFOR-a, isti oni koji su tu da se brinu za pravnu i zakonsku BiH. A one priče kako će na Ivanicu doći veliki hercegovački trgovinski "bossovi", Lijanovići, Glavinići, tko sve ne, ovim su pale u vodu. Na Ivanici možda uskoro vidimo samo nekog velikog trgovačkog diva iz Srbije, Trebinja ili iz tih krajeva. Još nešto na znanje: nedavno su iz općine Ravno zatražili od policije da posjeti te radnje i zamoli vlasnike da "posjete" zbog potrebne dokumentacije općinu. Vlasnici su ih prijavili SFOR-u za ugrožavanje života i vrijedanje! Za sad je stalo na tome, što će biti, vidit ćemo....

Suvremeni Neron

I za sam kraj, tko se vratio na Ivanicu'' Tu je i obitelj Dursum, prijeratni vikendaši obnovili su svoju kučicu, a iz njihove obitelji je i naš suvremeni Neron, njihov sin koji je u slobodno vrijeme ovo ljeto krao i palio iznad naših glava. Objavljujemo i popis "Četničkog odreda sa Ivanice" iz kolovoza 199 i . Prije početka rata, imena zapovjednika, vojnika, te "Komandnog štaba".

Usporedite ga s imenima povratnika, tek onih 38, pa ćete medu njima naći desetak imena koja se ponavljaju, što znači da se oni koji su se devedeset prve zvali i smatrali četnicima danas vraćaju na mjesto zločina, na Ivanicu iznad naših glava, pod sigurnom kapom međunarodnih organizacija, policije i SFOR-a. U traženju nudimo malu pomoć. Zapovjednik "drugog odjeljenja" je povratnik Mišo Putica, ponovno nakon desetak godina naš "komšija". Tu je gore, diše iznad nas. Ima ih tu još, samo treba pozorno krenuti od imena do imena.

Objavljujemo popise, četničkog voda i povratnika, pa neka vam kišno popodne prođe u zanimljivostima, a nedajbože noć - u nemirnu snu. Jer, završimo u stilu Stephana Kinga, "oni nas gledaju!"