|
NASA DOMOVINA POD TURCIMA
Donosimo značajnije podatke o bolnim povijesnim zbivanjima u našoj
Domovini u tursko doba. Povod je tristota obljetnica njezina djelomičnog
oslobađanja od turskih osvajača. 0sim prozaičnih nabrajanja uzeli
smo nekoliko sočnih izričaja iz knjižice Eduarda Peričića Bosanskohercegovacki
septakord.
Turska osvajanja
Nesloga hrvatskih knezova, nestalnost bosanskih krstjana, nemoć
hrvatsko ugarskih i bosanskih kraljeva, a osobito nebriga i ravnodušnost
kršćanskog Zapada bili su glavni razlozi što je gotovo cijela
Domovina hrvatskog naroda u 15. i 16. stoljeću postala plijen
nasrtljivih turskih osvajača. Tako se Otomansko carstvo proširilo
u Europu i ugrozilo njezinu kršćansku kulturu.
Već 1435.-1439. Turci osvojiše istočni dio Bosne od Drine do
Vrhbosne i na lijevoj obali Miljacke prije 1463. sagradiše dvor pod
imenom Saraj.
"Pod K1jučem, na prijevaru,
zarobljen bi 1463. Tomašević Stipan kralj,
i pod Jajcem životu njegovu učiniše kraj.
Prijevarom sedamdeset gradova pade,
sto tisuća 1judi u sužanjstvo Turčin tad odvede."
Hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin... radi bolje obrane
osnuje Jajačku i Srebreničku banovinu, a 1471. za bosanskoga
kralja postavi Nikolu Iločkoga.
Nažalost, sva ta nastojanja bijahu uzaludna.
Kroz naredna desetljeća Turci osvajaju i gradove Zemlje humske:
1471. Počitelj, 1477. Ljubuški, a osvajanjem Herceg Novog 1482.
pade cijela Hercegovina.
Zbog nesloge kršćanskih velikaša Turci se zalijeću u pljačkaške
pohode po cijeloj Domovini sve do Slovenije: 1469. odvode u ropstvo
oko 60.000 zarob1jenika, 1471. oko 30.000.
Uzalud su mnogi Hrvati tražili pomoć od rimskih papa i zapadnih
vladara.
U borbi protiv Turaka na Vražjoj gori kod Korenice pogiba biskup i
ban Petar Berislavić 20. svibnja 1520.
I Dubrovnik je prisiljen 1526. priznati turski suverenitet.
Turci nastavljaju osvajati komad po komad naše Domovine: 1499.
Makarsku, 1521. Zemun, 1522. Knin i Skradin, 1526. Osijek, istom
1528. Jajce i Banja Luku, 1537. Klis, 1552. Viroviticu i Čazmu,
1566. Siget (unatoč junačkoj borbi Nikole Šubića Zrinskog) i
1592. Bihać..
Osvojene krajeve Turci proglašavaju Bosanskim pašalukom godine
1582.
Nakon Mohača 1526. na sjeveru su Turci osvojili glavninu Mađarske,
uključujući i Budim.
Kod Siska Turci doživješe poraz 1593. i kod Petrinje 1595.
Progoni i seobe
Već krajem 15. stoljeća iz Hercegovine i Dalmacije Hrvati bježe
preko Jadrana na Apeninski poluotok, točnije u Molise.
"Bosansko kraljevstvo je neposredno prije pada imalo oko
800. 000 žitelja, a četvrt stoljeća kasnije (1489) ... na cijelom
području današnje Bosne i Hercegovine bilo je tek 365. 000 kršćana
i 50 000 muslimana. Povjesničare i demografe zanima nestanak gotovo
50% domaćeg hrvatskog stanovništva. " (Više pisaca,
Hrvatski povijesni zemljovidi, školska knjiga, Zagreb, 1994. str.
72)
Prema tomu, na islam je do 1489. moglo prijeći najviše 12-13% domaćeg
pučanstva u tadašnjem Bosanskom, Zvorničkom i Hercegovačkom sandžakatu.
Ali u 16. stoljeću zbog masovnih progona i islamizacije mnoštvo
hrvatskog puka bježi iz svoje Domovine prema sjeveru:
"Između 1532. i 1535. na širi prostor Gradišća dolazi više
od 100. 000 Hrvata iz područja zapadno od Vrbasa, Pounja, Like,
Krbave i zapadne Slavonije. " (Isto, 71.-72.)
Mnogi katolici stoga pobjegoše, a na njihova ognjišta pusta s istočnih
strana dovedoše Turci mnoge pravoslavce: V1ahe i Rumunje, Srbe i
Cincare, Makedonce i Albance...
Katolici, nekoć najbrojniji, postadoše treći; brojem i pravima ih
pretječu muslimani, zatim pravoslavci.
U sjeni polumjeseca
Pod turskom vlašću život preostalih Hrvata u vlastitoj zemlji
bio je prava muka...
Pred zakonom šttila ih sultanova Ahdnama, što udijeli je 1463. u
Milodražu kod Visokog Mehmed Osvajač, kad zamoli ga fra Anđeo
Zvizdović.
Ta Povelja bosanskim franjevcima zajamči: "Neka nitko ne
napada, niti vrijeđa i ugrožava ni njih, ni njihov život, ni
njihov imetak ni njihove crkve. "
(A. Nikić, Hercegovački franjevački mučenici 1524. - 1945,
Mostar, 1992, 25.)
"Al' malena od nje korist bila:
Sultan daleko, a ovamo nepravda i sila...
Katoliku teški izbor osta:
seli, bježi il prevjeri;
tešku muku, tlaku, danak plaćaj u naturi.
Ponajgori čak u krvi.
sinove im, djecu nedoraslu, za janjičare uzimali,
i djevojčice ponajljepše otimali, u hareme da bi slali.
Neki tada prevjeriše, pa se poturčiše. "
"Od 1516. u osvojenim krajevima hrvatskim započe opći
progon katolika i rušenje njihovih spomenika. U 16. stoljeću
spaljena su trideset i dva samostana.
Od onog u Konjicu 1524. do onog u Donjoj Tuzli 1658. Turci srušiše
i većinu crkava...
U Konjicu 1524. pale samostan i ubijaju 12 fratara, a 1534. u Bilom
Polju kod Mostara 6 fratara, 1557. u Rami ubijaju 6 fratara i 1563.
u Mostaru 4, a te godine potpuno ruše samostane u Mostaru i u Ljubuškom.
Kad su prodrli do Vugrovca, objesili su 12 remetskih pavlina 1591. U
Đakovu su 1607. ubili 3 franjevca, na Visovcu 1646. također 3, oko
1650. u Podveležju spalili su fra Martina Martinca i njegova poslužitelja
Luku, 1658. spalili samostan u Donjoj Tuzli i 1685. ubili 2 fratra u
Kuli Norinskoj." (Usp. I. Gavran, Suputnici bosanske
povijesti, Sarajevo, 1990)
Okupljanje raspršenog naroda
"Međutim, nit se smjelo niti klonut htjelo.
U Bogu još uvijek čvrsta je nada;
u zagovor Gospin, u njezina čuda..."
Iako su mnogi franjevci izginuli i ostali bez samostana, oni preživjeli
raspršeni s preostalim hrvatskim pukom nastoje očuvati katoličku
vjeru pod turskom vlašću. Okupljeni u zajednicu Provincije Bosne
srebrene, oni od Jadrana do Budima govornom i pisanom riječju drže
hrvatske katolike u vjeri i nadi, unatoč turskim progonima...
Po zabitnim brdskim docima oni pod vedrim nebom okupljaju siromašni
puk i tu kriomice s njim slave misu, ispovijedaju ga, pričešćuju,
krštavaju i vjenčavaju.
Nedjeljna i blagdanska misa praktično će ostati jedino društveno
okupljalište i duhovno uporište u tim mračnim vremenima. Stoga su
naši preci mali desetcima sati pješačiti do mise i opet toliko
natrag. Bez mise bi u ovim krajevima kršćanstva nestalo. Hrvatstva
pogotovu
Pučka pobožnost prema Mariji bila je duboka: "Po Mariji
Kristu!" To načelo svi su dobro znali pa su molitve i stihove
nebrojene tako sastavljali.
Evo jedne takve preporuke Gospi!
"Najpri', Majko, Sinu tvomu
Klanjamo se prislatkomu;
Zatim tebi koja jesi
Za njim prva na nebesi'...
On je vrilo od milosti,
Ti si vrutak os slatkosti.
Njemu hvala, tebi dika,
Njemu poklon uvik vika."
(0 prislavna Božja Mati)
Pod Gospinim okriljem hrvatski katolici izdržaše višestoljetnu
patnju.
Premda ostadoše u manjini, rodnu grudu ne htjedoše napustiti.
Bijahu zbijeni u zabitna planinska sela po Bosni i brda po kršnoj
Dalmaciji, Lici i Hercegovini.
"Uzdali se i množili,
i vremena bolja, ljepša,
pouzdano čekali... "
I konačno zarudi zora, kad Turci doživješe poraz pod Bečom
1683.
Kršćani se u svim pokorenim krajevima počeše dizati u obranu
svoje slobode.
Potpomože ih kršćanska vojska 1684. iz Poljske, Austrije i Mletačke
republike.
Kršćani oslobađaju 1683. gotovo cijelu sjevernu Dalmaciju, zatim
ostale dijelove u Lici i Slavoniji, Srijemu i Bačkoj te jedan dio
Bosne i Hercegovine. Al' i tad se umiješaše svjetski moćnici iz
Francuske i Rusije te vratiše Turke u naše krajeve sve do Save na
sjeveru - do Une i Kupe na zapadu, a na jugozapadu do Dinare i na
jugu do Ljubuškoga, pa iznad Gabele i do Neuma. Bješe to utanačeno
mirom u Srijemskim Karlovcima 26. siječnja i 7. veljače 1699. Tako
moćni neprijatelji nasilnom granicom opet razdvajaju hrvatski narod
u njegovoj Domovini.
Literatura
I. Gavran, Suputnici bosanske povijesti, Sarajevo, 1990.
Više pisaca, Ilustrirana povijest Hrvata, Zagreb, 1990.
Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostru, Zagreb, 1996.
Eduard Peričić, Bosanskohercegovački septakord, Zadar, 1993.
|
