|
Što
se događalo u glavama kamikaza ?
Tko su ljudi koji
su izveli samoubilački napad na SAD-e? Pokušajmo barem na osnovu
dostupnih informacija razumjeti karakter i svijest ljudi koji su
izveli i organizirali taj čin. Koliko je poznato bilo je devetnaest
izvršioca tog terorističkog napada. Pridodajmo tom broju još
barem toliko osoba koje su sudjelovale u planiranju, organiziranju,
logističkoj potpori, koordiniranju i realizaciji te akcije. Dakle,
možemo pretpostaviti da je teroristički napad na SAD-e izvela
organizacija koja je brojala najmanje četrdeset ljudi. Prema
najnovijim saznanjima američkih istražitelja priprema te akcije je
trajala dvije godine. Drugim riječima to znači da je četrdeset
ljudi dvije godine djelovalo u potpunoj diskreciji na više
kontinenata i obavljalo pripreme toliko dobro da ih ni jedan od
sigurnosnih sustava glavnih svjetskih sila nije uspio razotkriti.
Stoga je doista umjesno zapitati se o kakvim se to ljudima radi?
Kakva je to disciplina svijesti, intelektualna razina ili možda
duhovna snaga kada je njih četrdeset bilo dovoljno koncentrirano da
u potpunoj diskreciji dvije godine obavljaju pripreme za napade na
New York i Washington.
Pripreme
uopće nisu bile jednostavne. Netko je trebao smisliti plan,
odrediti ciljeve, utvrditi način izvršenja cilja i za to oformiti
organizaciju od najmanje četrdeset pažljivo izabranih ljudi. Ta je
organizacija morala imati čvrstu hijerarhijsku strukturu s vrlo
zahtjevnim intelektualnim osobinama svakog pojedinog položaja
unutar te strukture. Ako se na dnu te hijerarhije nalazio čovjek
spreman dati svoj život za ostvarenje plana te organizacije kakvu
su intelektualnu i duhovnu snagu imali ljudi na odgovornijem položaju?
Kakvu li tek osobnu karizmu ima osoba na vrhu te organizacije koja
je svojom intelektualnom i duhovnom snagom inspirirala i dvije
godine besprijekorno upravljala pripremama i realizacijom te akcije.
Primjerice, koliko su se puta u tih dvije godine krajnji izvršioci
- samoubojice zapitali ima li sve to smisla, a to je bio tek jedan
od problema koje je vođa te organizacije morao ne samo predvidjeti
nego i rješiti. Karizmatski značaj vođe može razumjeti diverzant
bilo koje vojske koji je bio u borbenim akcijama u neprijateljskim
položajima s tom razlikom da on u tu akciju ide tek sa sviješću o
visini rizika, a ne s odlukom žrtvovanja. Dužina trajanja
priprema, brojnost pripadnika i njihova fizička razdvojenost bile
su najosjetljivije strane realizacije tog terorističkog čina, a
kao što je poznato akcija je izvedena uspješno.
Najvažniji dio planiranja te operacije bio je pronaći
devetnaest dragovoljaca koji će oteti putničke zrakoplove i
zajedno se s njima sunovratiti u smrt ubijajući pri tom tisuće
drugih. Za takav zahtjevan zadatak trebalo je pronaći inteligentne
i hrabre mlade ljude čije je obrazovanje, kulturna i civilizacijska
svijest morala biti najmanje na razini prosječnog stanovnika
zapadne civilizacije. To iz razloga da bi se ti ljudi mogli uključiti
u normalni život neke od zapadnih država, gdje su započeli
pripreme za svoj samoubilački pohod, bez da privuku pažnju
sigurnosnih sustava tih država. Nadalje to su bili ljudi koji su od
prvog dana bili upoznati s težinom zadatka koji je postavljen pred
njih. Oni su, znači najmanje dvije godine živjeli u evropskim i
američkim gradovima sa sviješću da će uskoro sami sebi oduzeti
život odvodeći u smrt tisuće civila prema kojima objektivno nisu
mogli osjećati nekakvo neprijateljstvo osim u nekoj kompliciranoj
neizravnoj vezi kako su svi građani odgovorni za poteze vođa
svojih država koje su izabrali. Njihovo kretanje, komuniciranje,
ponašanje tokom dviju godina bilo je tako osmišljeno da ih ne
registrira ni jedan sigurnosno-obavještajni sustav države u kojoj
su se nalazili. Tome treba pridodati da je njihovo arapsko porijeklo
svakako bilo otežavajuća okolnost u smislu prikrivanja. Zamislimo,
dakle kolika je bila njihova samokontrola i disciplina da su izdržali
svo to vrijeme obavljati pripreme, a istovremeno na svojoj savjesti
nositi teret svijesti o skorašnjem dobrovoljnom odlasku u smrt.
Ne
može se govoriti da su to bili luđaci, drogirani fanatici ili
maloumne osobe jer takvi ne bi mogli uraditi to što je pred njih
bilo stavljeno. Psiholozima bi trebalo puno prostora da objasne kako
to da se u toku dvije godine kod ni jednog od tih devetnaest mladih
ljudi ništa nije slomilo ili bar dogodilo nešto što bi ih
razotkrilo u njihovom naumu. Stoga je umjesno zapitati kakva je
duhovna snaga pokrenula i vodila te mlade ljude? U trenutku
vrbovanja za tu operaciju oni su možda i bili neuki Arapi odrasli u
okruženju svemašnije bijede gdje su im islam i obiteljska
tradicija bile jedine moralne i obrazovne vrijednosti. Oni su možda
to bili, ali su za potrebe zadatka koji je pred njih stavljen morali
biti upoznati sa svim osnovnim vrijednostima zapadne civilizacije čiji
je liberalni svjetonazor u opreci s žrtvovanjem za neki viši cilj.
To znači da su im novo stečeno obrazovanje i život u zapadnoj
civilizaciji na svakom koraku dovodili u pitanje spremnost ideji
vlastite žrtve, stalno ih odvraćalo od tog nauma i ostavilo
prostora da najmanje dvije godine preispitaju ispravnost i
smislenost svojih namjera. Ipak unatoč svim tim etičkim iskušenjima
i moralnim dvojbama kojima su bili izloženi oni su ostali dosljedni
svom cilju. Kakva je to snaga pokrenula i tako vrhunski vodila četrdesetak
pripadnika te organizacije u ostvarenju možda najznačajnijeg događaja
novije povijesti? Mogli bi postaviti retoričko pitanje može li državni
sustav SAD-e osposobiti devetnaest mladića koji će dvije godine živjeti
u Kabulu ili Bagdadu s ciljem da izvedu samoubilački napad na neku
džamiju?
Po
svemu navedenom može se govoriti o sukobu dva civilizacijska
koncepta: materijalnom i duhovnom. Onaj materijalni odnosno koncept
na kojem se bazira američka i civilizacije zapadnih saveznika nam
je dobro poznat. Možemo prebrojati brodove, nosače aviona, borbene
lovce, rakete, specijalce, količine novca koji će sudjelovati u
vojno-političkoj operaciju odmazde. Svakako je to jedan koncept
izuzetno snažan i nitko imalo upućen u snagu i djelotvornost te
ratne mašinerije nema čvrste činjenice da dovede u pitanje uspjeh
tog ratnog pohoda. Može se govoriti o nepristupačnom terenu
Afganistana, o vještini talibanskih boraca, povijesnim iskustvima
nekih imperija koji su loše prošli u ratu s Afganistancima, ali
sada je protiv njih pokrenut
vrlo ubojiti ratni stroj. Tu su još i unutarnji razdori unutar
Afganistana pa i na široj pozornici muslimanskog svijeta. Taj će
razdor biti iskorišten za obavljanje onog prljavog dijela osvajanja
ili pokoravanja Afganistana, ali i taj se razdor može okrenuti
protiv SAD-e i antiterorističke koalicije. No pitanje je hoće li
se time pobijediti onaj neprijatelj koji je izveo napad na SAD-e?
Ljudi
koji su izveli teroristički napad svoju snagu crpe na duhovnom
civilizacijskom konceptu. Oni su vrlo inteligentno odigrali potez
koji je koštao pola milijuna dolara i u kojem su ljudski gubici
bili devetnaest ljudi. Šteta koju su izazvali kod svojih
neprijatelja se broji u stotinama milijardi dolara i ogromnom broju
ljudskih žrtava. Iako se stiče dojam da to nije bio jedini, a možda
ni glavni cilj napada. Naime, tornjevi Svjetskog trgovačkog centra
i Pentagon su simboli američke moći. Znači napad na te ciljeve je
prije svega imao težinu bacanja rukavice protivniku u lice. A to
onda znači da taj koji je to učinio je htio navesti američku
vojnu mašineriju da zajedno sa saveznicima krene u ratni pohod. Zašto
je to učinio? Teško je povjerovati da mu je namjera bila doživjeti
poraz u jednom takvom vojnom pohodu.
Pretpostavka
o sposobnostima strateških i taktičkih predviđanja planera napada
na SAD-e može se potkrijepiti jasnim indicijama da su se uoči
terorističkih napada na SAD-e dogodile neke burzovne transakcije
koje su izgledale kao da ih je izveo netko tko je znao za taj napad.
Kako je takvu vezu teško dokazati one će ostati indicije, ali već
sama činjenica da je primijećeno nelogično trgovanje na burzi uoči
napada na način da je ostvaren veliki profit u korist onoga koji je
može biti imao informaciju da će se dogoditi taj napad navodi na
vrlo izvjesnu pretpostavku da je ta organizacija koja je izvela
napad bila u stanju predvidjeti i dalji tok zbivanja ne samo na
političkom ili vojnom već i ekonomskom planu. Stoga ako su bili u
stanje sačiniti točne strateške procjene onoga što će se
zbivati na jednom ipak uskom području kao što je nagla promjena
vrijednosti nekih dionica za pretpostaviti je i da su bili u stanju
predvidjeti vojni pohod na Afganistan, a možda i neke druge arapske
zemlje. Znači da ovakav vojno-politički odgovor nije iznenađenje
za one koji su organizirali napad, a ako nije iznenađenje opravdano
se postavlja pitanje kakav su odgovor na taj vojni pohod pripremili
ti koji su izveli napad s četiri putnička zrakoplova na SAD-e? Teško
je povjerovati da im je cilj bio poubijati sedam tisuća
Amerikanaca, udariti pljusku SAD-eu, prouzročiti goleme financijske
štete i burzovne potrese, izazvati ratnu katastrofu Afganistana i
još nekih muslimanskih država gdje su imali utočište, a potom čekati
da ih prije ili kasnije CIA pohvata i likvidira.
|
