|
Nobelovac
Ivo Andrić u ožujku 1920.godine, u Slavonskom Brodu sreo je svog
školskog prijatelja Maxa Lewenfelda, podrijetlom Židova, po zvanju
liječnika, koji je roden u Sarajevu. I otac mu je bio liječnik u
Sarajevu, a došao je iz Beča. Obitelj se odavno pokrstila. Majka
mu je rodom iz Trsta, kći talijanske barunice i austrijskog
pomorskog časnika, potomka francuskih iseljenika. Otac dr. Maxa
Lewenfelda umro je u Sarajevu od tifusa, a Max je bio liječnik na
svim austrijskim frontovima u bosanskim pukovima.
On
je kazao Ivi da ide iz Bosne i da se nikada neće vratiti. Kako nisu
na željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu završili razgovor,
Ivo je krenuo u Beograd, a Max za Zagreb, pa će dalje u Pariz.
Nakon
nekog vremena Ivo je od prijatelja Maxa primio pismo iz Pariza, u
kome mu; izmedu ostalog piše:
"U
Bosni ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstoće karaktera, toliko
nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećaja, privrženosti
i nepokolebljive odanosti, toliko žeđe za pravdom. Ali ispod svega
toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani
sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas..."
pa dalje piše:
"Tko
u Sarajevu provodi sate budan u krevetu, taj može čuti glasove
sarajevske noći. Teško
i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći.
Prode više od jedne minute točno sedamdeset i pet sekundi, brojao
sam i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat s
pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata poslije ponoći.
Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove
džamije, i to iskuca jedanaest sati, sablasnih turskih sati, po čudnu
računanju dalekih, tudih krajeva svijeta! Židovi nemaju svoga sata
koji iskucava, ali Bog jedini zna koliko je sada sati kod njih,
koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću,
dok sve spava, u brojanju pustih sati gluhog doba bdije razlika koja
dijeli ove pospane ljude koji se budni vesele i žaloste, goste i
poste prema četiri razna, medu sobom zavadena kalendara, i sve
svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena
jezika.
A
ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i
podmuklo, uvijek nalik na mržnju, često potpuno istovjetna s njom.
Tu osobitu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao
opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi inozemni
znanstvenici dolazili u Bosnu proučavati mržnju, kao što proučavaju
kugu, samo kad bi mržnja bila isto tako priznat, izdvojen i
klasificiran predmet proučavanja kao što je kuga."
Zapažanja
nobelovca Ive Andrića iz "Travničke kronike", napisane
krajem 1945.: "Kako je moguće da se ova zemlja smiri i sredi i
da primi bar onoliko koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je
narod u njoj podeljen kao nigde u Evropi? Četiri vjere žive na
ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je
isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim
nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte
svoga duhovnoga života daleko u tudem svetu, u Rimu, u Moskvi, u
Carigradu, Meki, Jeruzalemu, ili sam Bog zna gde, samo ne onde gde
se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena
korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da
njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je
od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje
spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca."
ETO
ŠTO REČE BUDUĆI NOBELOVAC IVO ANDRIĆ KAO MLADIĆ 1920. I
KAO ZREO ČOVJEK 1945. GODINE.
OČITO
JE DA SU MU DOGAĐAJI U BOSNI I HERCEGOVINI 1992. - 1995. DALI ZA
PRAVO.
AKO
SE NE SLAZETE SA REFERENDUMOM…PA SLOZITE SE ONDA SA JEDNIM
NOBELOVCEM……………
|
referendum.8k.com