Stipanu Tomaševiću
(Posljednjem hrvatskom kralju)
Pod gradom Jajcem, u one dane,
Tisuću četiristo šezdeset i treće,
Nestade naše Bosne slavne,
Koja se dugo oslobodit neće...
Sjekira turska, oštra, krvava,
Odsiječe kralju Stipanu glavu.
Prestade bosanskog kraljevstva slava,
A narod doživi tragediju pravu.
Pod zidinama Jajca krv se proli,
Zadnjega kralja hrvatske krvi,
Sapeti narod u grču i u boli
U progonstvo prestrašen vrvi.
Dok opaki Turci obijesno slave
Nad kraljem Bosne pobjedu svoju,
Posljednje kapi iz kraljeve glave
Pečate strašnu sudbinu svoju.
Turčin kršćane turčiti poče,
Odvodeći mnoštva u sužanjstvo svoje.
Zapisi brojni o tome svjedoče,
Sa stećcima koji po Bosni stoje.
Čuvaju se zadnjega kralja kosti
Do našega doba i naših dana.
Očuvane su Božjom milosti,
Da imamo spomen hrvatskih rana.
Tomaša kralja žena Katarina
Pobježe iz Bosne preko Jadrana.
Osmanlije poturčiše kćerku joj i sina...
Ona tuguje za njima do zadnjega dana.
Spavajte, naši hrvatski pređi,
Diljem grude svete, kopna, i mora,
Besmrtni ratnici na hrvatskoj međi!
Hrvatima će jednom opet svanut zora!
