|
PROŠLO JE 300 GODINA OD
MIROVNOG SPORAZUMA U KARLOVCIMA
Na koncu 17. stoljeća potpisan je takozvani Karlovački mir.
Prije dvije godine navršeno je 300 godina od tog događaja. Tim
mirovnim sporazumom došlo je do uspostavljanja novih granica između
Austrije i Turske, te Venecije (Mletačke republike) i Turske.
Granice uspostavljene tada između spomenutih zemalja i Turske većim
dijelom odgovaraju današnjoj državnoj granici između Republike
Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Granica! A, što je to granica?
Tu riječ granica čuo sam sredinom pedesetih, kada me otac na
biciklu vozio u Metković za blagdan sv. Ilije. Naime, s nama je
putovao na svom biciklu sada pokojni mlinar Mijo Grgić. Dok smo
putovali, često smo zaobilazili zaprežna kola i ljude koji su išli
pjšice, a neki su se već vraćali s "derneka" i tjerali
kupljenu ili neprodanu stoku. Na ulazu u strmi kanjon pokojni Mijo
reče mom ocu: "Boškane, ovdje je negdje granica." Moj
otac mu potvrdno odgovori. Pogledao sam lijevo i desno, uz strminu i
niz strminu i ništa nisam vidio osim makije i kamenja.
Granica! A gdje je granica?
Kad sam pošao u školu i vidio zemljopisnu kartu s označenom
granicom, zamišljao sam da je granica između država
"ofarbana" bojom i da se iz velike uda1jenosti može uočiti.
Kao mladić u ranim šezdesetim viđao sam mlade ljude ošišane
"na golo". Za njih se pričalo da su uhvaćeni u pokušaju
da ilegalno prijeđu državnu granicu - da "pribignu".
Neke osobe bile su više puta ošišane "na nulu" dok se
nisu skrasile u nekoj zapadnoj zemlji.
Tada sam zamišljao državnu granicu kao prostor gdje su poredani
vojnik do vojnika, da su vojnici dobro naoružani i da samo
najhrabriji i najodlučniji mogu prijeći na drugu stranu granice.
Kad j e počeo Domovinski rat, pošao sam u Metković i ponovo u
kanjonu Prudska draga naišao sam na oznaku - Stop! - Policija. Samo
ovog puta puno južnije nego sam nekad zamišljao granicu. Naime,
"kontrolni punkt" policije nalazi se odmah do prvih kuća
sela Prud sa sjeverozapadne strane sela. Nakon formalne kontrole prešao
sam preko granice gledajući sa zadovoljstvom oznake na kapama i
haljetcima hrvatske policije.
Nešto kasnije kao vojni policajac HVO dobio sam odjeću na kojoj je
hrvatski grb bio malo modificiran. Upućen sam na granični punkt
prema Metkoviću, ali on je pomaknut prema Ljubuškome za nekoliko
kilometara, iako se na tom prostoru nisu vodile nikakve borbe.
Kako sam se osjećao?
Možda moje osjećaje iz tog vremena može najbolje izraziti pjesma
Čapljinskog pjesnika Joze Jakiše:
"Sanjao sam samo Hrvatsku
i čekao ko zvijezdu Danicu
a našao sam jedno stražarsko mjesto
uza samu njenu granicu.
Kad u današnje vrijeme prelazim spomenutu granicu, i vidim da
policija sa jedne i druge strane granice čita iste novine, govori
istim jezikom, navija za iste klubove pa i reprezentaciju. Pitam se
onda, kakva je to granica?
Pitam se, gdje je granica?
Je li tu primijenjena odredba Karlovačog mirovnog sporazuma da
granica ide linijom koja spaja Vrgorac i Gabelu na Neretvi i
teritorij unutar jednog sata hoda oko tih mjesta? Tko, kada i zašto
je tjerao narod iz brda prema moru i od mora prema planinama, pa mu
i granice postavljao?
Vratimo se nekoliko stoljeća unatrag!
Turci osvajaju hrvatske pokrajine
Turska osvajanja u Europi počela su sredinom 14. st.
Ugarsko-hrvatski kraljevi uočili su opasnost od Turaka i vodili su
protiv njih ofenzivne ratove u namjeri da ih istjeraju iz Europe.
Koncern 14. st. u bitci kod Nikopolja (1396.) doživio je poraz od
Turaka kralj Sigismund (Žigmund) Luksemburški. Do 1444. godine
(bitka kod Varne) ugarsko-hrvatski kraljevi ratuju protiv Turaka na
njihovom teritoriju. Od tada su uglavnom u defenzivi.
Nakon Mohačke bitke 1526. izumire dinastija Jagelovića, a
ugarsko-hrvatski
kraljevi postaju Habzburgovci, koji su se obvezali da će Hrvatsku
braniti od Turaka. Jedan dio hrvatskog i jedan dio mađarskog
plemstva nije priznao Habzburgovce za svoje vladare, već su se
opredijelili za protukralja Ferdinandu Habzburškom, za Ivana
Zapolju.
U sukobu Ivana Zapolje i Ferdinanda Habzbuškog koji je trajao
desetak godina (bio je to pravi gradanski rat) pobijedio je
Ferdinand Habzburški.
Tim sukobom okoristili su se Turci i zauzeli su veliki dio istočne
Hrvatske te Ugarsku do Budima. Turci su sredinom 16. st. zauzeli
veliki dio Mletačke Dalmacije, tako da se pojam Dalmacije tada sveo
na uski pojas uz obalu i otoke srednjeg Jadrana. Hrvatska je uskoro
svedena "na ostatke ostataka".
Nakon zauzimanja Slavonije i velikog dijela Ugarske Turci su u više
navrata pokušavali zauzeti Beč. Njihova nastojanja oko zauzimanja
Beča potrajala su više od 150 godina.
Bečki rat
Posljednji put Turci su izvršili prodor u Srednju Europu 1683.
godine. S jakim snagama, pod vodstvom velikog vezira Kara-Mustafe,
poharali su sjevernu Ugarsku i pokušali osvojiti Beč Bečka je
posada dva mjeseca uspješno odbijala turske napade, dok joj nisu
pritekle u pomoć austrijska i poljska vojska.
Poljake je vodio kralj Jan Sobjeski, koji se s Austrijancima udružio
neposredno pred Bečom, pa su zajednički napali Turke i pobijedili
ih 12. rujna 1683. Austrijski car Leopold odmah je ponudio mir, ali
Turci nisu prihvatili mir, pa su udružene kršćanske snage
nastavile tući Turke u sjeverozapadnoj Ugarskoj.
Kršćanski ustanci
Vijest o velikom turskom porazu pod Bečom odjeknula je svuda, a
naročito u pograničnim krajevima Turske. Prvi su istupili
stanovnici sjeverne Dalmacije i to s obje strane tadašnje granice.
Već u listopadu započela su protjerivanja Turaka s prostora
sjeverne Dalmacije. U početku su Mlečani ustali protiv toga i pokušali
su spriječiti svaku akciju svojih podanika, jer su vjerovali, da će
u ovom ratu ostati neutralni. Ali uza sve prepreke i prijetnje narod
je ustajao na oružje i već u studenom 1683. oslobođena je cijela
sjeverna Dalmacija osim
dobro utvrđenih Knina i Sinja. Muslimansko, stanovništvo zahvaćeno
paničnim strahom napuštalo je svoje domove i bježalo u Bosnu.
Osloboditeljski pohodi
U ožujku 1684. sklopljena je Sveta liga, u koju su stupili
Austrija, Poljska, i Mletačka republika, pa su od tada saveznici
zajedničkim snagama na više bojišta počeli napadati Turke.
Poslije sklapanja Svete lige Mlečani su počeli otvoreno pomagati
ustanike u Dalmaciji, dijeliti im oružje, novac i hranu a djelomično
su ih uvrštavali u svoje vojne jedinice. Medu borcima najviše se
isticao Stojan Janković. Duž mletačko-turske granice u Hrvatsku
su s turskog područja prelazile kršćanske obitelji. Smatra se da
je u početku rata prebjeglo više od 3.000 ljudi. Mlečani su 1685.
prodrli u neretvanski kraj, zauzeli kulu na Norinu i utemeljili
Opuzen.
Protiv Turaka pobunilo se i stanovništvo u sjevernoj Hrvatskoj. U
Slavoniji je bio najčuveniji vođa ustanka franjevac Luka Ibrišimović
u Požegi. S pomoću Slavonaca graničarska i banska vojska zauzela
je 1684. Viroviticu i počela potiskivati Turke iz sjeverne
Hrvatske. Iduće godine kršćanska vojska je prodrla do Osijeka, a
rat se vodio, i na Uni. Godine 1686. zauzeta je na sjeveru
Kostajnica a na jugu Sinj, 1687. Herceg Novi, a 1688. Knin i Vrlika.
Glavni organizator ustanka u Lici bio je katolički svećenik Don
Marko Mesić. Oko 10.000 vojnika iz Hrvatske sudjelovalo je 1686. u
oslobađanju Budima.
Seoba u Bačku iz BiH?
Mlečani su htjeli iskoristiti rat i protiv Dubrovnika. Nastojali
su mu presjeći svaku vezu s turskim područjem i omesti njegovu
kopnenu trgovinu. Da bi osujetili mletačke planove, Dubrovčani su
1684. primali - osim Turske vrhovnu vlast austrijskoga vladara.
Godine 1687. oslobođeni su Novi na Uni, Zrin, Bužim, Voćin,
Osijek, Valpovo, Orahovica, Požega, Pakrac, Cernik, Đakovo, Erdut,
Dalj i Vukovar. Na zauzetim prostorima austrijska je vojska loše
postupala s domaćim stanovništvom, koje se djelomično počelo
povlačiti na tursko područje. Godine 1687. oslobođen je Srijem.
Na zahtjev Hrvatskog Sabora obnovljene su Virivitičko-požeška i
Vukovarsko-srijemska, županija.
Fra Luka Ibrišimovć(1620. -
1698.) i Don Marko Mesić (1640. - 1713.)
Bijeg iz Rame i Brotnja
Iduće godine 1688. oslobođene su Lika i Krbava. U tim se
krajevima od domaćih ljudi u borbi protiv Turaka istakao svećenik
Marko Mesić. Ni Lika ni Krbava nisu vraćene Hrvatskoj, iako je
kralj to bio obećao. Priključene su Senjskoj i Otočkoj kapetaniji
a poslije Vojnoj krajini.
Francuski kralj Luj XIV. napao je Austriju na Rajni 25. 9. 1689.
Nakon toga austrijska vojska, koja je prodrla čak do Skopja, bila
je 1690. poražena i prisiljena na uzmak pa se povukla na lijevu
obalu Save. S njom se povuklo mnogo Srba iz južne Srbije i sa
Kosova. Oni su se naselili u Slavoniji, Baranji i Južnoj Ugarskoj.
Na opustjela područja Kosova Turci su naselili Albance, pa se na
tim prostorima promijenila narodnosna struktura.
Iduće godine 1691. austrijska vojska je pobijedila u bici kod
Slankamena u Srijemu. Time je bila odlučena sudbina sjeverne
Hrvatske.
Mlečani su 1690. zauzeli Vrgorac, a 1694. Gabelu, Trebinje i Popovo
Polje. Kad su zaprijetili Dubrovniku, on se obratio za pomoć
Turcima, nudeći im dio svog teritorija da ne graniči izravno s
Mletačkom. republikom. Turci su doživjeli poraz 11. rujna 1697.
kod Sente. Austrijance je vodio princ Eugen Savojski, a u bici je
poginuo zapovjednik turske vojske veliki vezir Mehmed Elmas-paša.
Poslije tog velikog uspjeha princ Eugen Savojski pripremio je napad
na Bosnu. Krenuo je iz Osijeka 6. listopada 1697. sa 6.000 vojnika i
prešao Savu kod Broda. Budući da nije nailazio na veći otpor
zauzeo je Doboj i Maglaj 16. i 17. listopada. Potom je brzim marševima
prodro do Sarajeva. S dijelom vojske zauzeo je okolne visove, a
drugi dio je ušao u grad, opljačkao ga i popalio. Njegov poziv na
ustanak nije naišao na odjek medu kršćanima, a nije prisilio ni
Turke na predaju. Vojska mu nije bila opremljena za zimu koja se
približavala, pa su se Austrijanci počeli povlačiti 25.
listopada. 1697. Tada je iz Bosne u Slavoniju pobjeglo oko 10.000
Hrvata zbog straha od muslimanske osvete.
Karlovački mir
Mirovni pregovori započeli su u Karlovcima u studenom 1698.,
ugovor s Austrijom potpisan je 26. siječnja, a s Venecijom 7. veljače
1699. Prema odredbama Karlovačkog mira svatko je zadržao ono, što
je u času potpisivanja ugovora držao. Austrija je dobila čitavu
Ugarsku osim Banata, Slavoniju i Srijem do linije povučene od ušća
Tise do ušćaa Bosuta, a granica Turskog carstva išla je uglavnom
današnjom granicom Republike Hrvatske i Bosne i
Hercegovine. Mlečani su zadržali u Dalmaciji teritorij do linije
koja spaja
Knin, Vrliku, Sinj, Zadvarje, Vrgorac i Gabelu na Neretvi i
teritorij unutar
jednog sata hoda oko tih mjesta.
Dubrovačka republika, zaštićena i od Austrijanaca i od Turaka,
izvukla se iz teritorijalnih kliješta Mlečana, jer se naokolo čitave
Republike protezao turski teritorij koji se na dvije krajnje točke
spuštao do mora u Neum-Kleku i u Sutorini. Naime, Dubrovnik je
ustupio Turskoj, prostor od Kleka do Neuma i kod Sutorine da ne bi
izravno graničio s venecijanskim prostorima.
Takav mir bio je težak udarac Turskoj, jer je bila prisiljena na
velike teritorijalne ustupke, pa otada nije predstavljala ozbiljnu
opasnost za kršćanske države.
Nova politička misao
Bečki rat je utjecao na promjenu slavenske misli u Hrvata. Pavao
Ritter
Vitezović, suvremenik velikih habzburških uspjeha u protuturskom
ratovanju,
mislio je na okupljanje južnih Slavena pod Habzburgovcima. U djelu
"Croatia
rediviva" (Oživjela Hrvatska) tiskanu 1700. u Zagrebu iznio je
svoje misli o
sjedinjenoj i obnovljenoj domovini. Vitezović je uočio potrebu
svehrvatskog povezivanja i tako utrao put modernoj političkoj misli
u Hrvata. On je također položio temelj hrvatskom pravopisu (služeći
se dijakritičkim znakovima prema načelu jedan glas - jedan znak).
Njegov jezikoslovni rad i zamisao o južnoslavenskom sjedinjenju
znatno je utjecao na Ljudevita Gaja, dok su njegovo svehrvatstvo
preuzeli pravaši Ante Starčević i Eugen Kvaternik.
Nepopravljive štete
Tijekom rata vođenog 1683. do 1699. došlo je do egzodusa
hrvatskoga katoličkog stanovništva. Zato su prestali djelovati
brojni franjevački samostani u Bosni: u Modriči 1685, 1686.
Srebrenici, 1687. Olovu, 1688. Visokom i Gradovrhu (Tuzla) , 1690.
Tuzli, 1695.Rami.
Nakon Bečkog rata, prema. izvješću fra Ivana Vieterija iz 1708.
godine u župi Mostar bilo je 90 kuća, u Broćnu 100, u Blatu 100 i
u Ljubuškom 70. U cijeloj Zapadnoj Hercegovini s Duvnom spomenute
godine je bilo oko 8.000 duša. Migracije i demografske promjene
nastav1jene su i kroz 18. stoljeće.
Novi rat i mir
Naime, rat između Venecije i Turske obnovljen je 1714. a u rat
se uključila i Austrija 1716. godine. Taj rat je završio mirom u
Požarevcu 21. srpnja 1718. Venecija je u tom ratu. izgubila Gabelu
a dobila Imotski, dok je dio bivšeg imotskog kadiluka ostao u
sastavu Turske pod imenom Bekija (Ostatak). U spomenutom ratu Turci
su bezuspješno pokušali osvojiti Sinj. Kao uspomenu na pobjedu na
Turcima 1715. Sinjani svake godine prve nedjelje u kolovozu održavaju
vitešku igru "Alku".
0 migracijama stanovništva dok je taj rat trajao piše makarski
biskup Bjanković 6. rujna 1716. godine. On navodi da je u
podbiokovski kraj upravo stiglo 600 duša iz Turske (BiH) gdje je
utočište već ranije našlo oko 12.000 Hrvata katolika izbjeglih
pred turskim progonima iz Hercegovine i zapadne Bosne. S druge pak
strane, veliki broj muslimanskog stanovništva preselio se u Bosnu
iz Slavonije, Like i Dalmacije i tako izmijenio demografsku sliku
BiH. Stoljetni egzodus Hrvata iz Bosne odvija se i danas, ali Bosna
nije ostala bez svjedoka.
|
