referendum

Tužitelj "dokazao" ubojstva civila koji su se kasnije
u medijima pojavili - živi

I kad javnost ne bi znala da je Merim Galijatović, ključni (i zaštićeni — dokad i od koga, to će se tek vidjeti) svjedok zastupnika optužbe u suđenju optuženima za atentat na doministra federalnog MUP-a Jozu Leutara, jedan od ljudi s najdebljim kriminalnim dosjeom u BiH, optuživan i pravomoćno osuđivan za čitav spektar kaznenih djela, izjave nekih od čelnih ljudi međunarodne zajednice u BiH o tome kako su samo sarajevski sudovi realni i objektivni, teško bi bilo uzeti bez rezerve.Ako je, naime, (i hrvatska) javnost gotovo zaboravila druge Hrvate koji već mjesecima trunu u sarajevskim kazamatima, lako će se prisjetiti "slučaja Đedović", kada je Ibrahim Đedović, jedan od čelnih ljudi Demokratske narodne zajednice, stranke čijem se predsjedniku Fikretu Abdiću ovih dana sudi u susjednoj Hrvatskoj, unatoč imunitetu koji je uživao kao zastupnik, uhićen upravo u predvorju Skupštine BiH. U pritvoru je proveo gotovo četiri godine, da bi ga Vrhovni sud Federacije BiH proglasio nevinim.
Suđenje Damjanoviću i Heraku, sarajevskim Srbima osumnjičenim za ratni zločin, bio je još uvjerljiviji pokazatelj stvarne vrijednosti sarajevskih pravosudnih organa: nakon što je tužitelj "dokazao" kaznena djela ubojstva civila, isti ti "ubijeni" civili pojavili su se u medijima, i to — stopostotno živi!

Vlatko Buzuk, u srednjoj Bosni poznatiji po nadimku Đula, uhićen je na graničnom prijelazu Orašje 1. rujna 2000. godine, a odmah mu je određen pritvor. Rješenje o provođenju istrage doneseno je još u veljači 1995. godine, a optužnica je, nakon pravih pravnih vratolomija, koje bi izazvale podsmijeh svakog brucoša prava, podignuta tek 16. svibnja 2001. godine, više od dva i pol mjeseca nakon što je istekao zakonski rok za njeno podizanje.
Da apsurd bude veći: iako je Buzuk u sarajevskim medijima već prilikom uhićenja proglašen zločincem (što je lekcija koju su sarajevski mediji vjerojatno naučili od dokazanog "borca za demokraciju i vladavinu prava" Jacquesa-Paula Kleina, koji obraz nije izgubio ni nakon bezbroj dokazanih lažnih tvrdnji iznesenih u javnosti samo zbog toga što se ne može izgubiti ono čega se nema, i drugih sličnih njemu), suđenje ni dandanas nije počelo.
Buzuku se na teret stavlja da je kao pripadnik regionalne policije HVO-a srednje Bosne, a kasnije i kao zapovjednik SIS-a HVO-a Kreševo, sudjelovao u borbenim djelovanjima protiv civilnoga muslimanskog stanovništva, te je, stoji u rješenju o provođenju istrage, koje je potpisao istražni sudac Kantonalnog suda u Sarajevu Izet Baždarević, počinio kazneno djelo genocida i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.Haaški tribunal je 15. lipnja 1999. godine dao suglasnost za provođenje istrage po navedenim djelima, ali u istražnom postupku nisu nađeni dokazi da je Buzuk doista i počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Kako bi Buzuk, ipak, ostao u pritvoru, istraga je proširena. Buzuku su na teret stavljena nova kaznena djela, o čemu Haaški tribunal uopće nije upoznat, pa je prestala vrijediti i njegova suglasnost.

Vlatko Buzuk uhićen je na graničnom prijelazu Orašje 1. rujna 2000. godine, a odmah mu je određen pritvor. Rješenje o provođenju istrage doneseno je još u veljači 1995. godine, a optužnica je, nakon pravih pravnih vratolomija, koje bi izazvale podsmijeh svakog brucoša prava, podignuta tek 16. svibnja 2001. godine, više od dva i pol mjeseca nakon što je istekao zakonski rok za njeno podizanje

Međutim, predsjednik Sudskog vijeća Kantonalnog suda Idriz Kamenica, na žalbu Buzukova odvjetnika Nikice Gržića, u kojoj je iznesen i zahtjev da se njegov branjenik pusti na slobodu, upućenu 13. studenoga 2000. godine, odgovorio je negativno, pravdajući se da je obveza Suda da optuženog i dalje drži u pritvoru, uz uvjet da predmet dostavi tužitelju Međunarodnog suda, kako bi ovaj ocijenio ima li potrebe i dalje držati optuženika u pritvoru (što, usput, nikad nije učinjeno).
Četiri mjeseca kasnije, 4. travnja 2001. godine predmet je, odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu, vraćen kantonalnom tužitelju, kako bi podnio zahtjev za provođenje istrage. Tom prilikom je Sudsko vijeće, na čelu s predsjednicom Dženanom Latić, priznalo da je povrijeđeno pravo okrivljenog na obranu, budući da dijelovi optužnice za koje je istraga proširena uopće nisu bile predmet istrage, pa se okrivljeni uopće nije mogao izjasniti o njima, niti dati obranu.
Potom se doslovno nabraja bezbroj proceduralnih i drugih pogrešaka: za dijelove optužnice utvrđeno je da nema dokaza, neke uopće ne predstavljaju kazneno djelo, za neke ne postoji osnovana sumnja, za neke uopće nije provedena istraga, a za neke nedostaju tako bitni podaci kao što su vrijeme, mjesto i način izvršenja.

Sve ovo ustvrdilo je Sudsko vijeće, no, bez pravog obrazloženja odbilo je dijelove žalbe vezane za mjesnu nadležnost suda, te, ponovno, za puštanje okrivljenog na slobodu. Razlog za ovako hitnu reakciju bila je činjenica da je zakon jasan i bez dvojbi: pritvor u istražnom postupku može trajati šest mjeseci. Donošenjem rješenja da se Buzuka ostavi u pritvoru, prekršeni su domaći zakoni (član 188. ZKP-a FBiH), a i sva sila međunarodnih pravnih normi kojima se tretiraju ljudska prava.
Sve je još čudnije kad se zna da je kazneni postupak pokrenut davne 1995. godine, te da je tužitelj tijekom svih tih godina prikupljao dokaze. Iako je u fazi istrage saslušano osamdeset i pet svjedoka po prijedlogu optužbe, pa je predmet vraćen na početak, 24. travnja 2001. godine doneseno je novo rješenje o provođenju istrage, a Buzuku produžen pritvor, i to na osnovi prve optužnice, iako je ona postala pravno potpuno bezvrijedan papir.
Da je BiH imalo pravna država, a strani mentori domaćeg pravosuđa bar diplomirani pravnici, umjesto isluženi i ostarjeli generali, ništa ne bi bilo sporno. Naime, u komentaru Zakona o krivičnom postupku (izdanje OESS-ova Ureda za demokratizaciju, Sarajevo 1999.) doslovno se navodi da "... pritvor se ne može produžiti preko maksimlanog trajanja ni onda ako je u toku istrage, na zahtjev ovlaštenog tužitelja istraga proširena na druga krivična djela...".
Buzukov slučaj se savršeno uklapa u ovo tumačenje, no, uzalud — on je i dalje u pritvoru.

Slučaju Buzuk sličan je i slučaj Tibora Praje iz Kiseljaka. Prajo se, naime, u pritvoru nalazi još od 24. studenoga 2000. godine, a također je optužen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Optužnica je podignuta točno dan prije isteka šestomjesečnog, zakonom propisanog roka, 23. svibnja 2001. godine. Suđenje još uvijek nije započelo, iako je počeo teći i treći mjesec od podizanja optužnice

Optužnica je, nakon svega, podignuta 16. svibnja 2001. godine i Buzuk je u njoj optužen da je počinio krivično djelo iz člana 142. st. 1 — ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Koliko je ta optužnica na staklenim nogama, pokazuje, primjerice, to da se optuženom Buzuku stavlja na teret da je "bio pripadnik regionalne policije HVO-a srednje Bosne za Kreševo", a iz toga proizlazi da su svi pripadnici Vojne policije počinili ratni zločin već samim tim što su obavljali tu dužnost.Buzuk se tereti i da je "slijedio plan, program i politiku rukovodstva HZ Herceg-Bosne", premda i svaki (pri)pravnik zna Aneks II Ustava FBiH, u kojem se, u prijelaznim odredbama, kaže: "Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji budu na snazi na teritoriju BiH kad Ustav stupi na snagu, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj se ne kose s Ustavom, sve dok nadležno Vladino tijelo ne odredi drugačije".
Tako uopće nije sporno da su zakoni HZ i HR Herceg-Bosne bili i ostali priznati, a da slučaj bude gori, ove odredbe nikad nisu promijenjene. Osim toga, u fazi istrage počinjeno je toliko proceduralnih pogrešaka da bi se o tome mogao napisati feljton.
U slučaju Buzuk nedavno je došlo do situacije koja, čak i u odnosu na slučajeve Dedović i Damjanović — Herak, predstavlja pravi šlag, ili, bolje rečeno, gorki začin u bosanskom pravosudnom loncu: kad je don Ante Ledić, svećenik iz Konjica, poznat, uz ostalo, i kao višestruki prvak i rekorder BiH u dizanju utega, te sjajan glazbenik, pokušao, u svojstvu vjerskog službenika, doći do Buzuka, s namjerom da obavi ispovijed, u tome nije uspio: predsjednik Sudskog vijeća Ibrahim Podrug, vratio je don Ledića, i to s vrlo zanimljivim obrazloženjem: "Ne trebate ga ispovijedati, mi smo njega već ispovjedili!".

Kada se zna da su i Židovi u Auschwitzu imali uza se vjerske službenike, jasno je da BiH grabi krupnim koracima, samo ne naprijed, nego negdje tamo u petnaesto stoljeće, u vrijeme kada je fra Anđeo Zvizdović kleknuo i poljubio ruku sultana Mehmeda el Fatiba kako bi dobio dozvolu da katolici mogu kako-tako ispovijedati svoju, a ne neku drugu vjeru.
Osim svega navedenog, zanimljiva je i još jedna činjenica, iako je optužnica podignuta još 16. svibnja ove godine, iako je otad prošlo gotovo tri mjeseca, iako se zastupnici optužbe, uz svesrdnu pomoć sarajevskih medija, trude uvjeriti i sebe i druge kako je Buzuk počinio zločina barem koliko i Mladić i Karadžić zajedno, suđenje još nije započelo.
Slučaju Buzuk sličan je i slučaj Tibora Praje iz Kiseljaka. Prajo se, naime, u pritvoru nalazi još od 24. studenoga 2000. godine, a također je optužen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Optužnica je podignuta točno dan prije isteka šestomjesečnog, zakonom propisanog roka, 23. svibnja 2001. godine. Suđenje još uvijek nije započelo, iako je počeo teći i treći mjesec od podizanja optužnice.
Unatoč svemu, predstavnici međunarodne zajednice u BiH uporno ističu da su samo sarajevski sudovi pravi sudovi; oni u Mostaru, u kojima rade i suci hrvatske nacionalnosti — neobjektivni su! A oni koje su Damjanović i Herak zaklali, što su potvrdili i "objektivni iskazi svjedoka", vjerojatno su — klonirani.