MOGU
LI HRVATI U BiH OSIGURATI OPSTOJNOST I JEDNAKOPRAVNOST
Hrvatski
narod u BiH upao je koncem rata u zamku iz koje će se teško izvući. Na
insistiranje predstavnika međunarodne zajednice njegovi politički
predstavnici pristali su na život u federalnoj zajednici sa četverostruko
brojnijim muslimanskim narodom.
Dom naroda F BiH od tada je jedina institucija
preko koje se sprječava majorizacija od strane brojnih muslimana.
Primjenom najnovijih izbornih propisa koje je
donio OESS, Hrvati će izgubiti i posljednje uporište svoje suverenosti u
hrvatsko – muslimanskoj federaciji pa tako i u Bosni i Hercegovini.
Zahvaljujući
tim OESS-ovim pravilima protivnim Ustavu, po kojima će primjerice Unsko
– Sanski kanton i Zapadno – Hercegovačka županija delegirati isti
broj Hrvata u Dom naroda F BiH a Goraždanski kanton čak jednog
zastupnika, iako tamo danas uopće nema Hrvata, Muslimanski predstavnici
imaju mogućnost izabrati one Hrvate koji njima politički odgovaraju. Pošto
se glasovanje u županijskim skupštinama obavlja po građanskom principu
višestruko brojniji muslimanski predstavnici, osim što će zahvaljujući
svojoj brojnosti osigurati većinu u Zastupničkom domu, izabrati će ne
samo svoje predstavnike (30 zastupnika) u Dom naroda nego čak i dvije trećine
hrvatskih predstavnika (18-20 zastupnika).
Naravno tzv. «Hrvatske
političke predstavnike» pronaći će među marionetama unutar svojih
stranaka, prije svega iz SDP-a te TZV. «hrvatskih predstavnika» iz
stranaka bliskih SDP-u, odnosno stranaka preobučenih komunista.
VEĆINA
PREDSTAVLJA MANJINU
U
borbi za jednakopravnost i suverenost Hrvata u Federaciji Bosne i
Hercegovine uopće se ne radi o tome hoće li HDZ BiH izgubiti mogućnost
predstavljanja hrvatskog naroda u BiH već hoće li Hrvati, kao suveren
narod, izgubiti pravo odlučivanja o svojim političkim predstavnicima u
tijelima vlasti Federacije BiH i države BiH.
Evidentno
je da je najnovijim pravilima nametnutim od OESS-a, to pravo oduzeto
Hrvatima u BiH.
Da
nije tako, ipak bi teško došlo do konsenzusa sedam hrvatskih političkih
 stranaka
u BiH (HDZ BiH, HKDU, HSP BiH, Hrvatski demokršćani, Hrvatski kršćanski
preporod, Demokratski centar SJP BiH i UHSP) te zajedničkog organiziranja
Hrvatskog Narodnog Sabora u Novom Travniku.
Zajedničko
obilježje ovih stranaka, oko čega su postigle i konsenzus, jest borba za
hrvatsku jednakopravnost i opstojnost u Bosni i Hercegovini. Na Saboru,
održanom u Novom Travniku, nisu sudjelovale vođe Nove hrvatske
inicijative, Hrvatske narodne zajednice te HSS-a BiH.
Zašto
ne i oni.
Uže
vodstvo tih stranaka čine preobučeni komunisti, Krešimir Zubak,
Miljenko Brkić, Slavo Kukić i Ilija Šimić, marksisti po političkom
opredjeljenju koji su krajem osamdesetih godina zagovarali unitarističko
uređenje Jugoslavije te bili vitalne poluge komunističkog beogradskog režima
među Hrvatima. Propašću Jugoslavije isti su mijenjali po nekoliko
gospodara da bi na kraju, BiH počeli doživljavati kao «malu Jugoslaviju»
te u njoj našli nove gospodare i mentore, neophodne za njihovo dalje
vegetiranje.
S
ciljem sudjelovanja u vlasti, zajedno sa muslimanskim SDP-om, oni su
spremni na sve pa čak i na potpisivanje smrtne presude svom hrvatskom
narodu u BiH.
Kako
će nakon ovoga reagirati njihovo članstvo te biračko tijelo, koje im ni
do sada nije bilo pretjerano sklono jasno će se vidjeti nakon Referenduma
te nakon Općih izbora 11.11.2000 godine.
Hoće
li Hrvati iz BiH izgubiti ponovo pamćenje te dati mandat ZUBAKU, BRKIĆU,
KUKIĆU I ŠIMIĆU da ih odvedu u neku novu «tamnicu naroda», da ih tamo
sude, uče marksizam, ćirilicu, kidaju križeve sa lančića te «pričaju
priče» o budućnosti agrarnih reformi na Baščaršiji, postati će
uskoro vidljivo.
11.11.2000
jasno će dati odgovor na ovo pitanje.
Svatko
tko pozna Hrvate iz Posavine, iz Lašvanjsko – Lepeničke doline, Hrvate
iz Tuzle, Žepča, Jajca ili zapadne Bosne te one iz Hercegovine, jasno i
nedvosmisleno zna, da ti ljudi neće niti pod kojim uvjetima
prenijeti svoje ustavom zajamčeno pravo odlučivanja o svojoj
sudbini na dva druga naroda
te sebe tako ponovo dovesti u ropstvo.
Prepoznavši
u tim «Građanskim tribunima» borce za vlast i osobni probitak biračko
tijelo će ih ponovo znati kazniti te poslati njihovim mentorima sa
praznom košaricom.
HRVATSKI ODGOVOR UNITARISTIMA
Politički
proces dekonstituiranja Hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini odvija se
već duže vrijeme. Politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH su
zagovarali otvoreni politički dijalog o tim činjenicama ali nisu pronašli
ozbiljnog partnera za razgovor, niti u predstavnicima međunarodne
zajednice niti među političkim predstavnicima druga dva suverena naroda
u BiH.
Odlukom
OESS-a, kojom se u Dom naroda FBiH uvodi na mala vrata Srpski klub
zastupnika (pod krinkom OSTALI), promijenjen način glasovanja u Domu
naroda te promijenjen način biranja zastupnika za Dom naroda FBiH u županijskim
skupštinama onemogućuje hrvatskom narodu ostvarivanje prava zajamčenih
ustavom, prava koja ostaju samo ekskluzivna prava za druga dva naroda.
Koje su mogućnosti ostale
Hrvatima da zadrže jednakopravnost?
Jedna
od temeljnih mogućnosti je pokazivanje volje naroda na Referendumu. Pošto
ustavom nije regulirana ova materija politički predstavnici Hrvata u BiH,
koji imaju legalitet i legitimitet dobiven od naroda na višestranačkim
izborima utemeljili su 28. listopada u Novom Travniku Hrvatski narodni
Sabor.
Odmah
nakon utemeljenja Sabor je donio dva vrlo bitna dokumenta i to: Političku
deklaraciju i Odluku o raspisivanju Referenduma koji će se održati
11.11.2000 godine.
Hrvatski
narodni Sabor donio je deklaraciju koja pobrojava sva prava koja su
Hrvatima dana Ustavom BiH kao suverenom i konstitutivnom narodu. Izjašnjavanje
naroda na referendumu neće prihvatiti predstavnici međunarodne zajednice
a ni predstavnici druga dva konstitutivna naroda u BiH.
Uzalud
deklarativna jednakost suverenih i jednakopravnih naroda u BiH kada jedan
od tih naroda (najmalobrojniji) ne može ostvariti svoja ustavom zajamčena
prava. Srbi u Republici Srpskoj kao državi srpskog naroda i muslimani u
Federaciji kao većinski narod uvijek mogu nametnuti rješavanje svojih
prava unutar skupštinskih klupa dok Hrvati kao najmalobrojniji to ne
mogu.
To
što institucionalno nisu u Daytonu zaštitili pravo izjašnjenja
referendumom kao jednom od temeljnih demokratskih prava koje jamče međunarodne
konvencije o pravima naroda, jedna je od najvećih zamki u koju su Hrvati
uhvaćeni u Daytonu.
KAKO
DALJE
Neupitna
je volja Hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini, pravo tog
istog naroda je da odluči, u kakvoj državi želi živjeti te
koliki će stupanj svoje suverenosti prenijeti na zajedničke institucije,
federalne, državne i regionalne.
Neupitno
je što Hrvatski narod želi, neupitno je da će to pokazati i 11.11.2000
ali je isto tako neupitno da ne traži ništa više što nije spreman
ponuditi i drugim suverenim narodima u BiH.
Ukoliko
predstavnici međunarodne zajednice i predstavnici druga dva konstitutivna
naroda u BiH ne budu priznali volju hrvatskog naroda izraženu na
referendumu onda Hrvatima ostaje političko pravo bojkotiranja
implementacije izbornih rezultata te odbijanja participiranja u vlasti na
županijskoj, federalnoj i državnoj razini, a isto se ne može obaviti
bez istih.
Ako
i ovaj potez ne pomogne međunarodnoj zajednici u shvaćanju činjenice da
hrvatsko nacionalno pitanje u
BiH još uvijek nije riješeno to je jasan znak da nema političke volje
da se ono riješi, kako kod predstavnika iste tako ni kod dva druga
suverena naroda.
U
tom slučaju, kao narod bez političkih predstavnika u izvršnoj vlasti
treba primijeniti čitav spektar metoda građanskog neposluha, prema onim
institucijama koje su suspendirale
prava zajamčena Ustavom, te pristupiti samoorganiziranju ne očekujući
pomoć niti od koga.
Naravno, to bi bio uvod u sveopći kolaps koji
nitko ne želi. Nacionalno
pitanje rješavalo bi se na način kako ga rješavaju i drugi neslobodni
narodi diljem svijeta.
Takav
rasplet ubrzao bi nestanak Hrvata iz Bosne i Hercegovine te napokon omogućio
stvaranje muslimanske Građanske države Bosne i Hercegovine (Federacije)i
Republike Srpske kao države srpskog naroda,
a omogućio bi nestanak Daytonske BiH.
S
ciljem pozitivnog rješenja, smatramo obvezom međunarodne zajednice da
sve tri strane u BiH dovede za pregovarački stol kako bi se razmotrila
sadašnja situacija, analiziralo dosadašnje stanje, postigao dogovor o
istovjetnom konzumiranju ustavnih prava i obveze sva tri suverena naroda
na prostoru Bosne i Hercegovine sukladno najvišim međunarodnim
standardima o pravima naroda i građana te osigurala opstojnost Bosne i
Hercegovine kao jednakopravne državne zajednice Srba, Hrvata
i Bošnjaka te drugih naroda koji tu obitavaju.
|
