DEMOKRATSKI IZBORI ILI POLITIČKI LABORATORIJ

 

Nakon trećih općih poratnih izbora u Bosni i Hercegovini međunarodna zajednica suočila se zasigurno sa najtežim političkim porazom od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je završen rat na prostoru BiH.

Nasuprot njezinim očekivanjima o ovim izborima kao prekretnici u političkom životu BiH i odlasku s političke scene vladajućih nacionalnih stranaka (SDS, SDA, HDZ), birači su potpuno iznevjerili njihove želje i očekivanja te masovno iskazali povjerenje nacionalnim strankama i njihovim programima.

Gdje su pogriješili?

U svojim političkim prosudbama oni su se pouzdali  u oprobane recepte, do sada uspješno primjenjene u Bugarskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj i Jugoslaviji.

 

No, pri tome su zaboravili ili nisu htjeli prihvatiti jednu temeljnu činjenicu: “POSTOJI LI TEMELJNI KONSENZUS VEĆINE PRIPADNIKA SVIH TRIJU KONSTITUTIVNIH NARODA O DRŽAVI BiH ?”

O državi uopće ili o ovakvom njenom unutarnjem ustroju.

 

POLITIČKI LABORATORIJ

 

Unatoč ogromnom vojnom, policijskom, političkom, financijskom, obavještajnom i sigurnosnom pogonu u BiH, međunarodna zajednica gradi svoje predodžbe na pogrešnim temeljima, smatrajući kako su za sve krive nacionalne vođe (Milošević, Tuđman, Izetbegović) i uzak krug ljudi oko njih te kako će njihov odlazak sa političke pozornice jamčiti političke promjene i stvaranje “BOSANSKE IDILE”.

Političke stranke, sindikati, vjerske zajednice, mediji, oružane snage, akademije, sveučilišta, razne građanske udruge te ukupno biračko tijelo su, prema njihovom mišljenju, manje više naivni i nevini, odnosno zavedeni nacionalnom retorikom nacionalnih vođa. Takvo krivo poimanje odnosno bježanje od istine dovelo je do fiaska političkog programa zvanog “IZABERITE PROMJENE”.

 Na čemu je bio utemeljen taj projekt vidljivo je i površnijim poznavateljima BH prilika.

Nezapamćen politički inžinjering u kome su iskušana nevjerojatna rješenja: nametnuta izborna pravila, kršenje ustavnih načela, arbitražni nominacijski postupci, “asimetrične konfederacije”,“neteritorijalne federacije”, međunarodni guverneri i supervizori, preferencijsko glasovanje u predsjedničkim izborima, glasačke alijanse u parlamentarnim izborima, uzimanje mandata strankama i izabranim pojedincima te otvoreno legaliziranje političke i stranačke pristranosti, napravio je od Bosne i Hercegovine POLITIČKI LABORATORIJ u vlasništvu međunarodne zajednice.

 

 Politika koju provode ti vlasnici političkog laboratorija u sebi je duboko proturječna: Formalno se poziva na Dajtonski mirovni sporazum a praktično ga nastoji revidirati. Tako istodobno stječe “neprijatelje” i među pristašama a i među protivnicima “Dajtonske BiH”.

Maksimalno pojednostavljeno to  izgleda ovako: Srbi koji su Daytonskim sporazumom dobili 49% teritorije BiH, svoju vladu, parlament, vojsku, policiju itd. su glavni zagovarači Daytonskog sporazuma a njihovi nesporazumi sa međunarodnom zajednicom proizlaze iz činjenice jer ista primjenjuje “tihu reviziju” istog. Muslimani se sukobljavaju s međunarodnom zajednicom uglavnom iz razloga što ista istrajava na  provedbi Daytonskog sporazuma a Hrvati i iz jednog i iz drugog razloga, jer sebe ne vide niti u građanskoj federaciji niti u centraliziranoj Bosni i Hercegovini.

 

                             TEMELJNI KONSENZUS

  Nema boljeg niti demokratskijeg načina za saznavanjem narodne volje od  saznavanje iste putem referenduma. Ako međunarodna zajednica istinski namjerava saznati što to tri naroda i građani u Bosni i Hercegovini žele, te ako im istinski  namjeravaju pomoći, može i mora proces započeti od početka. Prvo na referendumu može upitati pripadnike svih triju nacionalnih zajednica koje žive u Bosni i Hercegovini, žele li oni uopće živjeti u takvoj državotvornoj zajednici.

Tek kad se postigne konsenzus većine pripadnika triju naroda o tom pitanju može se otvoriti pitanje njenog unutarnjeg ustrojstva i oblika uređenja države vodeći računa o interesnim posebnostima sve tri nacionalne zajednice koje žive u Bosni i Hercegovini.

glasno ne govori. Činjenica jeste kako ne postoji niti temeljni konsenzus tri naroda o načinu uređenja države BiH ali je isto tako činjenica da se o tome

ašto?

Političari, pravni stručnjaci, teoretičari i intelektualci uopće, izbjegavaju o tome govoriti bojeći se jednostavno za svoju egzistenciju i svoju budućnost. Svi oni koji su o tome do sada javno progovorili sankcionirani su ili su pali u nemilost aparata koji provodi interese međunarodne zajednice u BiH ili onih snaga koje sebe smatraju temeljnim narodom u BiH ili kako vole reći narodom bez rezervne “domovine”.

Činjenica je takođe da temeljni konsenzus ne sadrži samo pitanje pravnog, političkog, administrativnog i teritorijalnog ustrojstva jedne države nego i niz potpuno ili djelomično zanemarenih činjenica iz svakodnevnog života njenih naroda i građana, naprimjer:

·        Imaju li građani ove države temeljnu sigurnost ? Nemaju, i unatoč činjenici da nad BiH bdije 50.000 pripadnika međunarodnih snaga nitko, još uvijek, ne može garantirati povratak prognanika na prijeratna ognjišta, poglavito u Republiku Srpsku.

·        Jako velik broj ljudi ne može ostvariti jedno od temeljnih građanskih prava, pravo na privatno vlasništvo.

·        Pripadnici sve tri nacionalne skupine nemaju zajamčenu temeljnu socijalnu sigurnost.

·        Više od polovice stanovništva živi na egzistencijalnom minimumu.

·        Postojanjem Republike Srpske ozakonjene su tekovine rata i rezultati etničkog čišćenja, te se legitimiranjem istog priznalo i nasilje kao sredstvo za postizanje političkog cilja.

 

·        Zanemarivanjem činjenice da je do prije pet godina u BiH  bjesnio rat u kome su mnogi ljudi ostali bez svojih najbližih, bez imovine, bez prava na dom proživljavajući pri tome najtragičnije sudbine.

Pitanje mogu li prijeratni susjedi uopće živjeti više zajedno, može biti         predmetom stručne analize kojom se do sada nitko nije ozbiljnije pozabavio.

ZAŠTO?

Ako bi stručna ekspertiza pokazala da mogu živjeti zajedno, postavlja se     pitanje – koji je najbolji način uređenja države, koji će prihvatiti sva tri konstitutivna naroda.

 

 

                                       ZAČUĐENI ILI RAZOČARANI

 

 

Nakon laboratorijskog opita u aranžmanu međunarodne zajednice, odnosno nakon “Općih izbora 2000” režiseri istih pokazuju čuđenje i razočarenje rezultatima volje birača. Ovo čuđenje nije stvar njihove krive procjene već je to razočarenje zbog toga što nisu postigli ono što su do u detalje isplanirali. Volja birača i interesi istih su za njih sekundarne naravi, primarno je ostvarivanje njihovih planova i interesa. Zato je Bosna i Hercegovina politički laboratorij a ne ono što bi trebala biti, mlada demokratska zemlja koju sačinjavaju tri nacionalne zajednice.

 

Što su htjeli birači ?

 

Ako su analitičari međunarodne zajednice prosudili da će birači glasovati za SDP kao “univerzalnu i građansku” političku opciju onda im zasigurno nedostaje obrazovanja ili želje za realnom prosudbom. Kako dati glas stranci, koja ti negira nacionalno ime, negira ti pravo na jezik, pravo na školski program te pravo na postojanje. Kako ćemo glasovati za bolje i urbanizirane gradove kad takvih u punom smislu riječi, nema. Ili su podijeljeni ili se iz njih ljudi iseljavaju. Hrvati i Srbi se iseljavaju iz Sarajeva, Muslimani i Hrvati se iz Banja Luke a Srbi iz Mostara......

Za sve to postoje “neki” razlozi a tim se razlozima nitko ne želi baviti niti realno sagledati te činjenice. Najveći dio krivice za rečeno snosi upravo međunarodna zajednica, a najviše zato što svojim nepromišljenim “laboratorijskim” postupcima skreće pozornost s stvarnih problema te kod većine ljudi stvara sumnju u svoje “dobre i objektivne” namjere.

Kako pripadnici bilo kojeg od tri naroda u BiH mogu rezonirati na “građanski način”kada im u praksi nisu zajamčena niti ona nacionalna prava, što se u političkim teorijama smatraju PREDDRŽAVNIM STUPNJEM RAZVOJA DRUŠTVA?

 

Svi oni koji misle kako biračko tijelo nije svjesno manjkavosti, neučinkovitosti i nepravilnosti kod političkih subjekata za koje su glasovali gadno se varaju.

Izbora nisu imali.

Predstavnici međunarodne zajednice, umjesto da rade na demokratizaciji društva poseže za protuustavnim i autokratskim rješenjima oholo uvjereni u neupitnost i nedodirljivost svojih odluka i poteza.

 

Ako ljudi sa ovih prostora i ne znaju u potpunosti teoriju demokracije, višestranačja i civilnog društva, ono o autokratskim potezima moćnika znaju gotovo sve. Na to ih je naučila njihova prošlost, a kad su god bili u prilici birati, autokraciji, samovolji i diktaturi su rekli STOP.

Tako je bilo i ovaj put.