|
DAYTONSKI
SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I
POLITIČKI
ŠTETAN
Daytonskim
sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država,
sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna
tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u
entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.
Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49%
područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo
Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu
apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska
Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu
činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu
apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i
apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi
su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo,
a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena
ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava
Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i
Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo
je na upravu samo 51% teritorija Bosne i
Hercegovine.
Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna
osvajanja i učinci
njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni
za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su
nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je
Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da
odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema
Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i
politički štetan za hrvatski narod. Stoga ne možemo
prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog
sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim
sredstvima boriti se protiv njega.
Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo
vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga
unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih
probitaka hrvatskog naroda.
Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu
od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani. Državna
tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je
veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni
život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u
vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu
i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u
dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju
zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni
i Hercegovini. Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak
godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala,
danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski
nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji
Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne
strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u
zadnjem ratu. Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i
sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često
pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu
netolerantnost prema drukčijem mišljenju. S druge strane
Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako
treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i
Hercegovini i u Bosni i Hercegovini
je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne
ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog
naroda u Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R.
Hrvatskom one čine jedinstvenu
geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli
isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito
katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom
katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč
prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske
vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju
doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima
služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka
povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i
kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke
vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan
dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji
sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i
Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od
ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za
volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko
duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.
Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju.
Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i
Hercegovini i prepuštaju ga drugome. Ovdje želim naglasiti da
mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju
kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom
tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na
poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s
Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata
je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog
i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta
stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu,
ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može
zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju
ne može temeljiti na žrtvovanju
hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka. Tu se odmah na
početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to
nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.
Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj
se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine.
Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo
vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u
narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo
o katolicima ili muslimanima. Dakle imena Bošnjak i Hercegovac
su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika
Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture.
Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon
austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin
Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava
nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne
i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao. U novije vrijeme
Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak
kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i
hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak
i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave. Time
su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga
hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući
ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao.
Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.
Bošnjačka
nacija i bosanski jezik su krivotvorine
Slična
je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj
jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za
te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti
od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali
po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik
Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju,
iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski
jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima,
koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga,
jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može
biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim
putem pokušava stvoriti.
Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov
jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono
stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima
pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i
političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su
poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često
ne stvara političko javno mnijenje. Stvaraju ga drugi mnogobrojni
čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji,
popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak
za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom
stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju
Hrvata. Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak
da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija
Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih
novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih
i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A
namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi. Među
Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima
šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni
narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je
stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga
neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u
Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim
muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.
Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i
Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U
tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika
Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao
nacionalno ime
Muslimana niti ime bosanski
jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva
priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga
elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može
prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe
i svoj jezik nazivati. To je zaista točno i ja se s tim slažem.
Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome
jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih
nazvati samo Muslimani – Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački.
Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.
Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog
identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti,
kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim
temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za
povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su
Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.
Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba
se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski
entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s
Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu
sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje
Daytonski sporazum.
|
referendum.8k.com
PRENOSIMO
INTERVIJU