Bio je to njegov prvi posjet Bonnu. Zatekao sam ga kako sjedi na trosjedu u apartmanu luksuznog hotela Maritim. Koliko god je hrvatski predsjednik već mjesecima priželjkivao da ga kancelar Kohl pozove, makar i na najkraći razgovor, i premda mu se sada ta želja ispunila, djelovao je nekako umorno i gotovo potišteno. Doduše, iza njega je bio jednoiposatni razgovor s njemačkim kancelarom, no to nije moglo biti razlogom njegova stanja. Napokon, taj je razgovor protekao prilično dobro, Bonn je pružio potporu Hrvatskoj (ma kako ona u to vrijeme, a riječ je o drugoj polovici srpnja 1991., bila više moralne, negoli političko-praktične naravi). Štoviše, Tuđman je na konferenciji za novinare čak rekao kako je »ugodno iznenađen« susretom. Očito, mučile su ga druge brige.

Stekao sam dojam da mu se baš mnogo ne govori o susretu s Kohlom, a ono što je ipak rekao, rekao je nekako nepovezano. Zato sam pokušao razgovor navesti na prilike u Hrvatskoj i na Miloševića. To više jer je još bila svježa senzacija što ju je prouzročio njegov tajni sastanak s Miloševićem u Karađorđevu.

U to vrijeme spadao sam u kritičare tog susreta i to ponajprije iz moralnih razloga. Hrvatska je svakim danom sve očitije postajala žrtvom jedne brutalne agresije, bila je takoreći sama na svijetu i goloruka (Europska zajednica i sve zapadne sile još su čvrsto i odlučno podržavale teritorijalni integritet i cjelovitost Jugoslavije), pa sam u odlasku u Karadordevo vidio neku vrst potkopavanja one snažne moralne potke na kojoj je rastao i izrastao kolektivni otpor i kolektivna volja hrvatskog naroda da ustraje.

Umorno i gotovo preko volje Tuđman je tada rekao: »Milošević je lud, ali ipak nije toliko lud da se s njime ne bi moglo dogovoriti!« Na kakav je dogovor mislio? Na onaj iz Karađorđeva (ako ga je bilo)? Na neki budući, kojemu se tek nada? U svakom slučaju iz konteksta je bilo jasno da se nadao kako će moći izbjeći rat kojim su beogradski generali opasno prijetili i koji su četnici već otvoreno pripremali i provodili u pojedinim dijelovima zemlje. Doduše mali rat, kako se još u srpnju eufemistički nazivala agresija na Hrvatsku, već se poprilično rasplamsao, ali nada da neće prerasti u totalnu agresiju još je postojala.

To se vidjelo i po tomu što Tuđman, za razliku od Slovenaca, još nije tražio (pa ni ovom prigodom u Bonnu) diplomatsko priznanje Hrvatske. Ne samo zbog tromjesečnog moratorija koji je Europska zajednica, nakon rata u Sloveniji, proglasila na sve aktivnosti koje bi proizašle iz proglašenja nezavisnosti zemlje ( 25. lipnja 1991.), nego i zbog straha da se ne izazove Beograd.

General Adžić tih je dana prijetio kako će JNA pobiti 10.000 ljudi i da će tada zavladati mir i red u Jugoslaviji! A Hrvatska je bila razoružana i s vojarnama punima neprijateljskih vojnika! Kasniji tijek događaja, kojeg su kulminacija bili Bljesak i Oluja, pokazao je da to izbjegavanje povoda za frontalni napad, to taktiziranje, pa i pregovaranje s Miloševićem nisu bili politički i strateški promašaji, nego naprotiv, možda najgenijalniji dio Tuđmanova djelovanja. U toj točci nije pretjerana ni paralela s jednim Bismarckom!

Jednom zgodom, nakon Oluje, u vrlo ugodnom pa i trijumfalističkom razgovoru, ja sam Starome priznao da sam u tim danima osuđivao tu njegovu sklonost da beskonačno razgovara, taktizira, potpisuje dokumente kojih se Beograd nije držao, pokreće i naglo zaustavlja akcije, te da sam bio više na strani generala Spegelja i njegova plana da se napadnu i zauzmu kasarne.

Stari se tada srdačno nasmijao i rekao da su svi mladi ljudi (iako ja tada baš i nisam bio tako mlad!) slično mislili i da je to normalno. A onda se malo uozbiljio i dodao: »A znadete li što bi se dogodilo da smo to učinili?« I tu je zašutio, jer sam klimnuo glavom u znak odobravanja i jer je bilo nekako u zraku da obojica možda mislimo na ondašnjeg talijanskog ministra vanjskih poslova De Michelisa koji je, kao jedan od ključnih ljudi EZ-a, u sklopu europske trojke, tih vrućih i dramatičnih srpanjskih i kolovoških dana 1991. tvrdio da nikakvog rata u Hrvatskoj nema, nego da su ga izmislili novinari. Kao i na sve one druge De Michelise koji su još godinama, kao zapadni mirovni posrednici, mirno promatrali pokolj i u Bosni, a s Miloševićem u Beogradu, u srdačnoj atmosferi, ispijali viljamovke.

Gledajući post festum i iz perspektive te Tuđmanove taktike i taktiziranja (koja je za njega bila karakteristična gotovo u svemu), čini mi se vrlo vjerojatnim da je i njegov odlazak u Karađorđevo bio motiviran baš tom željom da se u teškim i neizvjesnim danima kupi ponešto vremena, ali, s druge strane, i njegovom, danas je to jasno, varljivom nadom da se s Miloševićem može dogovoriti, ili o konfederaciji (koja je još bila aktualna u vrijeme Karadorđeva), ili o mirnom razlazu (to jest, bez većeg sukoba).

Naravno, pitanje svih pitanja ostaje: o čemu su njih dvojica konkretno razgovarali i jesu li dijelili Bosnu? Apsolutno precizan odgovor na ta pitanja vjerojatno nikada nećemo imati, premda je kasniji tijek zbivanja jednim dijelom na njih odgovorio. Brutalni i krvavi rat kojim se Beograd nekoliko mjeseci nakon Karađorđeva obrušio na Hrvatsku, agonija Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i mnogih drugih mjesta i gradova, trebali bi biti krunskim dokazom da nikakav dogovor tamo nije postignut, a najmanje dogovor o podjeli Bosne, jer je i agresija na Bosnu započela krvavim nasiljem srpske soldateske upravo nad Hrvatima. A je li se o Bosni ipak razgovaralo? Vrlo vjerojatno.

Tuđman u Maritirnu nije ni riječju spomenuo razgovore u Karađorđevu, ali je na moje iznenađenje rekao kako on, kada bi mu netko sada i nudio, ne bi uzeo Hrvatsku u ovim avnojevskim granicama, jer »taj perec«, kako se doslovno izrazio, ne može preživjeti. Nikada više nisam iz njegovih usta čuo tako eksplicitnu izjavu koja bi ukazivala na aspiracije prema Bosni i Hercegovini. Ali sam čuo, i to nekoliko puta, a kasnije je to Tuđman i javno posvjedočio, kako mu je Alija Izetbegović negdje 1993. nudio zapadnu Hercegovinu, no on je to glatko odbio, jer je htio da Hrvati ostanu na svojim ognjištima i u srednjoj Bosni. Dakle, koja je od tih dviju politika, ako se to tako može reći, bila prava?

Nema nikakve dvojbe da je bosanska politika bila jedna od najkompleksnijih i možda jedno od najinkonzistentnijih područja Tuđmanova političkog djelovanja. U samom početku, a bonnska epizoda pada u taj vremenski okvir, Tuđman je dobrim dijelom bio pod utjecajem hrvatskog političkog romantizma, po kojem su Bosna i Herce govina ne samo stare hrvatske zemlje, nego i zemlje koje imaju biti integrirane u hrvatsku državu, ako ona uopće želi preživjeti.

Klasičan zagovornik takvog bosanskog geopo­litičkog imperativa bio je Ivo Pilar: »Zemlja ovako konfigurovana, kao što je naša Trojednica, ne može se nikada zdravo razvijati; niti je sposobna da bude poprištem ikakve snažne i za život sposobne politične ili narodne tvorbe. Drugim riječima: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ovakove kakove jesu u današnjem zemljopisnom obliku, nemogu živjeti niti imati ikakove budućnosti, niti u narodnom niti u prometnom pogledu, dok se jaz između raskrečenih krakova ne ispuni prisajedinjenjem Bosne i Hercegovine. Klaić pisao je već 1878.:'Da se jaz izemeđu oba trokuta ispuni, trebalo bi zemlji hrvatskoj pridružiti Bosnu i Hercegovinu. Tada bi bila zemlja naša zaokružena i kompaktna, te bi u materijalnom i u duševnom obzoru mogla lijepo napredovati.'« (»Politički zemljopis hrvatskih zemalja«, Consilum, Zagreb,1995.)

Uz to svakako idu i ideje, u koje je Tuđman, koliko je meni poznato, vjerovao do rata s Muslimanima, naime, da su Muslimani u biti etnički Hrvati i da je shodno tomu prirodno da se okrenu ne Srbima, nego Hrvatima. U tom smislu on je podržavao one (doduše rijetke) muslimane Hrvate koji su zastupali i promicali te ideje, no nakon rata s Muslimanima sve se više okretao od tih zabluda shvaćajući kako su Muslimani, makar i labavo, ipak svoj kolektivni identitet nalazili i našli negdje drugdje.

Naravno, stanovit utjecaj u toj ranijoj fazi na Tuđmana je imalo i povijesno iskustvo Banovine Hrvatske, u sastavu koje su bili i dijelovi Bosne i Hercegovine, a što nije imalo nikakve veze s hrvatskim imperijalističkim ili velikohrvatskim idejama, osima ako bismo Vladka Mačeka htjeli proglasiti zagovornikom takvih pogleda. I shodno tomu Kraljevinu Jugoslaviju državom koja je takve ideje ne samo podupirala, nego i realizirala.

Na povjesničara i državnika Tuđmana utjecao je, svakako, i hercegovački krug koji je personalizirao ministar obrane Gojko Šušak. Želja Hercegovaca da budu dio hrvatske države bila je prirodna i logična ako se promatra iz njihova povijesnog, političkog pa i duhovnog iskustva. Napokon, oni su u prošlome ratu ginuli s jednakim žarom i fanatizmom za Hrvatsku kao i za svoju hercegovačku zemlju, i proporcionalno su, uključujući tu bosansko-hercegovačke Hrvate u cjelini, dali najveću obol u krvi.

Jedan od mojih prvih susreta s Gojkom Šuškom (s kojim se inače nisam prečesto nalazio) bio je godinu dana nakon Oluje. U duljem razgovoru on mi je rekao kako su on i njegovi u emigraciji uvijek govorili: »Kad zabodeš na zemljopisnoj karti šestar u Split i zaokružiš prostor u radijusu od sto kilometara, to ti je onda Hrvatska. Bez toga je nema«!

Pritom, a to je bio moj dojam, Šušak nije htio reći kako Hercegovina može opstati jedino ako bi bila u sastavu Hrvatske, nego obratno - da Hrvatska za svoj opstanak treba Hercegovinu kao stanovitu tampon zonu između Dalmacije i nehrvatskih i potencijalno i stvarno neprijateljskih grupacija u Bosni.

Činjenica pak da su Muslimani na početku bosanske krize politički glavinjali, da nisu znali kako da se postave i s kime da idu u savez (Izetbegović je još za vrijeme agresije na Hrvatsku za­govarao federaciju sa Srbijom te tvrdio da će JNA obraniti Bosnu, čitaj: Muslimane!), otvarala je niz legitimnih dilema vezanih za opstanak te jugoslavenske republike.

Te su dileme naročito pojačane srpskim osvajanjima i etničkim čišćenjem, a koje je međunarodna zajednica uglavnom pasivno promatrala i, uz određene korekcije u korist žrtava, valjda zbog .........-političke kompenzacije, sankcionirala u obliku raznih planova a la vance-Owen. Svi ti planovi na ovaj ili onaj način podrazumijevali su podjelu Bosne, a i sam Daytonski sporazum, priznajući dva entiteta, Republiku Srpsku i muslimansko-hrvatsku Federaciju, učinio je isto! I to je nepobitna činjenica.

I što je sada Tuđmanov istočni grijeh? To što je, s obzirom na sve te okolnosti, i on sam igrao na sve moguće karte? Pa je čak vjerovao i u takvu iluziju da je moguća konfederacija izmedu Hrvatske i Federacije BiH, ako bi se Republika Srpska priključila Beogradu? To dakako nije bila samo iluzija (jer Muslimani iz već naznačenih razloga nikada na to ne bi pristali), nego i opasna iluzija od koje je samo opasnija ona kako bi bilo optimalno, ako bi dakako išlo, da se cijela Bosna i Hercegovina priključi Hrvatskoj. Potome Tuđman nikada nije priželjkivao (bio je odveć realan za takvo što), ali sama činjenica da je nakon 1994., dakle nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (kojim je okončan hrvatsko­muslimanski sukob), takvu konfederaciju zagovarao govori o tomu koliko je bio prožet hrvatskom političkom romantikom i teškim i konfuznim političkim nasljeđein.

Za političara i državnika nisu samo bitne ideje koje ga pokreću, nego još više ono što od tih ideja učini i ostvari. Gledajući iz tog kuta, Tuđmanova bosanska politika, ma kako to danas mnogi osporavali, ima mnoge pozitivne aspekte. Ne samo da je Tuđmanova Hrvatska među prvima diplomatski priznala Bosnu i Hercegovinu, nego ju je, kroz vojnu pomoć bosanskohercegovačkim Hrvatima, a dobrim dijelom onda i Muslimanima, praktički spasila od potpunog srpskog osvajanja.

Tuđman je prihvatio i dijelom kreirao Washingtonski sporazum, a bio je i jedan od ključnih ljudi i pri utanačenju Daytonskog sporazuma. Danas na Zapadu to ne vole ni čuti, a kamoli priznati, da je upravo on zaslužan što je do Daytona uopće došlo. Jer nakon što je Oluja pomela srpsku paradržavu u Hrvatskoj i deblokirala bihaćku enklavu te u nastavku, u združenim muslimansko-hrvatskim operacijama u zapadnoj Bosni, nanijela Srbima težak poraz, oni su morali pristati na mirovne pregovore.

Povijesna je istina da je upravo Tuđman, svojom intervencijom u posljednji čas, spasio sam Daytonski sporazum od propasti. On je to u više navrata isticao i u širem novinarskom krugu, ali i drugdje, pripovijedajući kako su već delegacije pakirale kufere i spremale se na odlazak, nakon što su Milošević i Izetbegović beznadno zaglibili na Brčkom. Nijedan nije htio popustiti i tada je Stari predložio da se stvar ostavi otvorenom, preda medunarodnoj arbitraži i tako je Dayton spašen. Osim toga, Tuđman je odustao od osvajanja Banja Luke, premda mu je za to, kako mi je sam nekoliko puta govorio, trebalo još samo tri dana. Pristao je i na mirnu reintegraciju Podunavlja, jer su Amerikanci i to tražili kako bi udobrovoljili Miloševića i postigli sporazum u Daytonu, do kojeg im je bilo toliko stalo. Nije li time pokazao koncilijantnost, želju da hrvatske nacionalne interese uskladi s interesima velikih?

I još jedan detalj: nakon što je Daytonski sporazum pokazao svoju rastezljivost i nakon što je međunarodna zajednica taj sporazum počela jednostrano interpretirati i provoditi (u pravilu na štetu hrvatskog nacionalnog korpusa u Bosni), dakle 1998. ja sam Tuđmana, na jednom sastanku s novinarima na Pantovčaku, kada je opet govorio o svojoj ulozi u spašavanju Daytona, upitao: »Predsjedniče, nije li vam danas žao da ste to učinili, kad vidite na što je izašlo i na što na kraju može izaći«. Stari se malo iznenadio, a onda je, gotovo se opravdavajući, rekao kako je to ipak bilo ispravno i da Dayton nije imao alternative. Dakle, što je bila Tuđmanova politika u Bosni? Bosna je svakako bila (i još je!) teško i gotovo nerazmrsivo pitanje, i on je toga bio svjestan. Često je isticao kako je »bosanska kriza najzamršenij,a i najkompliciranija« kriza s kojom se današnji svijet susreće. Što se, pak, njega samog ticalo, stvari su utoliko bile zauzlanije jer je, htio-ne-htio, morao voditi računa i o strateškim, i o sigurnosnim interesima Hrvatske.

Oni su proizlazili ne samo iz geopolitičkog položaja, nego i iz aspiracija i otvorenih srpskih a onda i muslimanskih revindikacija vezanih za hrvatsko more. Taj problem ni danas nije potpuno ad acta, premda je trenutno prigušen. U vrijeme međunarodne, a osobito američke pasivnosti na ovim prostorima, bio je nazočan u svojoj zaoštrenoj i dramatičnoj formi, i Tuđman to, da je i htio, nije mogao i smio zanemariti.

Uz posve prirodnu podršku bosansko-hercegovačkim Hrvatima u svim fazama obrane od agresora, Hrvatska je i iz navedenih razloga bila životno zainteresirana da se Hrvati u svim, prije svega strateški važnim (i kompaktnim!) područjima, kao što je to bila zapadna Hercegovina, konstituiraju kao vojno-politički čimbenik par excellence.

Na tom valu dvostruke hrvatske obrane, da to tako formuliram, nastala je i entitetska Herceg­Bosna. Bez obzira što je danas na lošem glasu, i što danas u Hrvatskoj neki političari, poput, recimo, Vesne Pusić, ili u nešto sofisticiranijem obliku i sam predsjednik Stipe Mesić, Hrvatsko vijeće obrane (HVO) proglašavaju paravojnom, dakle ilegalnom (! ?) formacijom, Herceg-Bosna odigrala je u dvostrukom smislu pozitivnu ulogu. Prvo, bez nje ne bi bilo ni HVO-a kaji je bio temelj obrane hrvatstva u Bosni i Hercegovini. I drugo, bez Herceg-Bosne, a to znači i bez HVO-a, Oluja ni izdaleka ne bi bila tako uspješna, a možda ni moguća.

Danas to gotovo nitko ne ističe, premda je notorna činjenica: Oluja je uspjela i značila je preokret u ratu i miru na cijelom ovom prostoru izmedu ostalog i zato što su Hrvatske snage (HV i HVO) cijelu zimu i proljeće, ostvarivale i postigle takve strateške pobjede u bosanskom zaleđu srpske paradržave krajine, da je Oluja bila moguća, da su žrtve na hrvatskoj strani bile minimalne i da je sve skupa izvedeno u rekordnom roku. Da je taj rok prekoračen, da je oslobađanje trajalo dulje, da je došlo do masakra na bojnom polju, a sve bi se to dogodilo da Hrvatske snage u bosanskom zaleđu nisu presjekle Srbe na dva dijela i razdvojile ih, tko zna što bi na kraju ispalo. Da je ta tvrdnja opravdana kazuju ne samo ondašnje reakcije nekih međunarodnih posrednika na Oluju (primjerice oštre i prijeteće osude Carla Bildta ili Roberta Owena), nego i činjenica da je Europska unija, na zahtjev Francuske, već drugog dana Oluje (dakle prije svih stvarnih i navodnih zločina počinjenih s hrvatske strane) suspendirala sve pregovore o ugovornim odnosima sa Zagrebom, uključujući tu i sam Phare­program, koji je već bio parafiran. A što je predstavnik EU u Zagrebu koju godinu kasnije i otvoreno priznao!

Dakle, ako se stvari gledaju iz tog kuta ( Oluje i njene stvarne predigre u Bosni), a to je ono što je dovelo ne samo do oslobadanja Hrvatske, uključujući tu i mirnu reintegraciju Podunavlja, nego i do početka mirovnog procesa u široj regiju - u formi i praksi Daytonskog sporazuma, onda se čini očiglednim da je Tuđmanova politika u Bosni, ma kako bila zamućena hrvatskim političkim romantizmom, hercegovačkim opcijama, međunarodnim posredničkim eskapadama i planovima u pravcu podjele, ipak u konačnici bila pozitivna.

Međutim, Stari je platio strahovitu cijenu upravo zbog svoje bosanske politike? Zašto? Tomu je više razloga. S jedne strane on je svakako bio tvrdoglav i uporan i nije planove velikih sila (posebno Amerike) prihvaćao kao program svoje vlade. On nije vjerovao u amerikanizaciju Bosne, u multikulturalnu idilu kakvu su propovijedali određeni inozemni krugovi. On je, ako se to tako može reći, bio nepopravljivi hantingtonovac, što znači da je kulturnim i civilizacijskim čimbeni cima pridavao veće značenje negoli proklamiranim humanističkim postulatima, ma kako to možda zvučalo paradoksalno u odnosu na njegove prvotne iluzije o Muslimanima kao etničkim Hrvatima.

I drugo, Tuđman je bio veoma osjetljiv na sve što se ticalo sigurnosti zemlje i njenih strateških interesa. Zbog toga se protivio svemu što je išlo u pravcu redefiniranja Daytona prema centraliziranoj i unitarističkoj Bosni u kojoj bi Hrvati bili svedeni na kulturnu, a onda i na vjersku zajednicu. Od toga ga je hvatala jeza jer se bojao da će se istopiti ta minimalna strateška teritorijalna dubina hrvatskog juga ako se Hrvati, pod pritiskom takvih tendencija, budu iseljavali.

Sve je to bilo na putu temeljnom interesu najmoćnijih zapadnih sila: da Bosnu urede na način kao da je bilo gdje - u Patagoniji, Africi ili Kanadi - a ne tu gdje jest. Taj eksperiment još ni izdaleka nije završen i od njegova konačnog ishoda zavisit će i konačni sud o Tuđmanovoj bosanskoj politici.