referendum

Muslimanski doktori silom su nam vadili krv, a
tijekom zatočeništva popio sam 5 do 6 litara mokraće

Dr. Milavić odbio me je pregledati, ali je na nagovor zapovjednika Ćupine i strahovitih bolova, pristao previti mi ranu. Svaki pokret značio je i bol pa sam ječao, na što mi je bolničar kazao: šuti, inače ću ti prebiti i drugu nogu

Stanko Golemac 80 je dana bio zatočen u muslimanskom logoru u IV. Osnovnoj školi u istočnom Mostaru.Ta škola tijekom rata bila je pretvorena u jedan od najsvirepijih logora u Bosni i Hercegovini, a protiv dvadesetak pripadnika Armije BiH koji su u školskim prostorijama mučili zarobljenike podignuta je optužnica na Županijskom sudu u Mostaru
Stanko Golemac danas je 80 posto invalid, a kao posljedica zatočeništva su i bolesti živačanog sustava, povećani šećer i kolesterol .
- Duša me boli nakon svega što sam preživio. Jedini razlog istupa u vašem listu je to što se želim rasteretiti. Nisam ni sudac ni porota da nekoga sudim i oslobađam, ali sve što kažem je istina i samo istina", kaže vidno potresen Golemac.
-Bio sam pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, I. bojne Bijelo Polje koja je s ostalim bojnama oslobodila to mjesto od srbijansko-crnogo- rskog agresora 19. lipnja 1992. godine. Nakon toga sam u Vojarni Tihomir Mišić, koja se nalazi na lijevoj obali Neretve, u preustroju, imenovan za načelnika Prometne službe i zapovjednika Vojarne Tihomir Mišić.

Početak sukoba
Nakon što su Hrvati oslobodili dolinu Neretve, a samim tim i Bijelo Polje, Muslimani su se u velikom broju počeli vraćati na oslobođena područja. Tada Muslimani formiraju i samostalnu vojnu jedinicu. Hrvati su im nudili podjelu vlasti 50 prema 50 posto, međutim, Muslimani to ne prihvaćaju. Smatrali su kako im pripada veći dio kolača.
U sklopu Vojarne djelovala je i Zaštitna satnija HVO-a u kojoj je bilo preko 65 posto Muslimana. Od nas su dobili oružje, uniforme i hranu, no to im nije bilo dovoljno, te je došlo do razdora. Osjetilo se da Muslimani nešto žele. Formirali su Muslimanske oružane snage (MOS). Barut je mirisao u zraku ali vjerujući u suživot s Muslimanima nismo vjerovali u muslimansko-hrvatski sukob. Ipak, 9.svibnja 1993. godine dolazi do obostranog granatiranja. Krvavi sukob je započeo.
Pošto su svi mostovi u Mostaru bili srušeni, a naša Vojarna Tihomir Mišić nalazila u istočnom dijelu gradu, napravili smo žičaru preko Neretve kako bi se povezali sa slobodnim područjem u zapadnom Mostaru.
U noći 30. lipnja javljaju mi kako MOS ima vježbu u blizini Vojarne. Odjednom su se čule poruke - USTAŠE, PREDAJTE SE, ZAUZELI SMO SVE! U Vojarnu su ih pustili oni koji su bili u Zaštitnoj satniji HVO-a a mi smo imali malo ljudi. Pucali su na nas iz svih raspoloživih sredstava. Tada je palo i Bijelo Polje i Blagaj gdje su počinjeni stravični zločini. Došla nam je dojava u 12 sati da su zaklani ljudi koji su bili na žičari što je značilo da smo opkoljeni sa svih strana. Tražili smo pomoć preko veze, ali pomoć nije stizala. Mogao sam pobjeći ali nisam htio. Pružali smo otpor koliko smo mogli, međutim Muslimani su bili nadmoćniji. Kroz prozor su počeli ručnim bacačima ubacivati granate kako bi stvorili paniku, a jedna od tih granata me je ranila.

Doktor je vikao: Prebit ću ti i drugu nogu!
Ošamućen izgubio sam svijest. Kada su Muslimani u cijelosti okupirali Vojarnu izvukli su me naši ljudi iz prostorije, a sam se nisam mogao pokrenuti jer sam bio ranjen u nogu. Osjećao sam bol u cijelom tijelu. Pokušao sam podići glavu, međutim, jedan me pripadnik MOS-a udario kundakom. Tako je započelo zlostavljanje koje nije prestajalo svih dana zatočeništva.
Ubacili su me u kombi i namjestili su da mi se noge vuku po cesti. Nakon te krvave vožnje noge su mi bile iskrvavljene a nokti počupani. Vozač je - pokazujući na mene - govorio narodu koji se okupio kako su uhitili najvećega ustašu. Tada su me počeli tući i neki moji stari poznanici. Toliko su me udarali u glavu da sam izgubio svijest. Došao sam svijesti i vidio da su me ubacili u prostoriju bez prozora gdje sam bio dva dana i dvije noći. Muslimani su naredili svojim ljudima da mi nitko ne prilazi misleći kako ću sam umrijeti od nevjerojatnih bolova koje sam osjećao. Pošto sam krvario i mokrio cijela prostorija je plivala. Treći dan ucrvala mi se noga, a u tih devet dana samo su mi tri puta unijeli po jedan tanjur tople vode s deset do dvadeset zrna riže. Bio sam u samici a pored moje prostorije bile su dvije sabirne sobe gdje su bili ostali zatočenici.
Anestiziolog dr. Milavić odbio me je pregledati ali na nagovor zapovjednika Ćupine i mojih strahovitih bolova, pristao je previti mi ranu. Svaki pokret značio je i bol u nozi te sam ječao, na što mi je jedan bolničar kazao - ŠUTI JER ĆU TI PREBITI I DRUGU!
Očistili su mi nogu te su mi stavili oštru žičanu longetu okrenuvši njezin vrh u moje stopalo. Kasnije me je više boljela ta rana od longete nego ranjena noga. Nije bilo ni lijekova, međutim iz Bijelog Polja kasnije s nama u zatočeništvo dovode dr. Dinu Vlahu i stomatologa Darka Kneževića.

Mučenje Himlije zvanog Crnogorac
Tek petnaesti dan u zatvoru imao sam stolicu. Svaku večer su dolazili stražari koji su pili destilirani alkohol kako bi tukli naše zarobljenike. No ni to im nije bilo dovoljno, nabavili su bokserske rukavice te su nagovarali zatočenike da se međusobno tuku, a tko bi odbio to učiniti stražari bi ga udarali lopatama i bejzbol palicama.
Katkada bi na nekoliko trenutaka otvorili vrata kako bi bar malo svježeg zraka ušlo u zagušljivu prostoriju. Jedini posjet koji sam imao je onaj generala Arifa Pašalića, jer smo se znali od prije za vrijeme zajedničke borbe protiv srbijansko-crno- gorskog agresora, tada me je Pašalić pitao kakav je plan HVO-a, međutim nisam mu odgovorio na to pitanje jer nisam imao uvid kakvo je stanje na bojišnici. Ošamario me povikavši: uši- ustaška! Vidjevši kako od mene ne može niša izvući počelo je strahovito udaranje palicama iz noći u noć.
Nakon toga dolazi Keljić koji je u doba komunizma radio u Službi sigurnosti. Nas dvojica smo se već ranije poznavali. Obećavao mi je kako će me pustiti i izliječiti ako im kažem za nakane HVO-a. Prijetio mi je sudom i smrtnom kaznom jer sam, kako je kazao, dvadeset i dva Muslimana zadavio golim rukama. Naravno da to nisam učinio, ali sam mu kazao zbog nesnošljivih bolova i zbog želje da umrem kako mi je žao što to nisam učinio. Pored svih mojih muka došao je jedan Himlija, zvani Crnogorac, koji je sa svojim ljudima upao u moju prostoriju i tada su me počeli ponovo udarati. Jedan od njih mi je naslonio na glavu cijev od strojnice, dok mi je drugi gurnuo pištolj u usta. Izvadili su novčanice i pitali me je li ovo tisuća ili hiljada, na što sam odgovorio tisuća jer je to moj hrvatski jezik i jer se za to borim. Maltretiranje se, naravno, nastavilo. Ipak, nikada neću zaboraviti to što sam morao piti mokraću, tako sam tijekom svoga zatočeništva popio zasigurno 5 do 6 litara mokraće.
Muslimanski stražari bi mi govorili kako je to pivo koje mi pripada zbog ratnih zasluga. Unatoč svemu svaki put poslije maltretiranja govorio sam oprosti im Bože jer ne znaju što čine a i nisu znali jer su svaki put bili pijani od destilata. Zanimljivo je to da sam jedini ja od 180 zarobljenika doveden ranjen u logor. Većina naših zatočenika radila je na prvoj crti, kopali su rovove, nosili vreće, prokopavali tunele, a tu je poginulo 26 zatočenih Hrvata, dok je više od 20 naših ljudi postalo teškim invalidima. Mučenje je bilo takvo da su od nas tražili krv, a ako se ne javite zlostavljanje bi ilo još svirepije i češće. Nije bilo problem dati krv jednom ili dvaput ali oni su to tražili neprestano. Dva puta je dolazio Crveni križ i prozivao zatočenike, no mene na popisu nije bilo. Ipak nakon 70 dana zatočeništva i pripadnici Crvenog križa imali su popis na kome sam i ja bio. Kada su me prozvali nastala je tišina. Iz samice sam se svom snagom zaderao - tu sam! U Crvenom križu su tražili da me posjete, međutim muslimanski stražar im to nije dopustio.
Ipak sutra su uspjeli doći do mene, ugledavši me nisu mogli vjerovati da čovjek čovjeku nešto takvo može učiniti.

Zahvala bolničaru Dviscu
Nakon pet dana Muslimani su naredili da se svi ranjenici iz našeg logora premjeste u jednu prostoriju te da nam se ukaže prva pomoć. U prostoriji u koju smo smješteni širio se neugodan miris, jer je imala samo jedan mali prozor a nas je bilo mnoštvo. Zlostavljanje se i dalje nastavilo ali sada i od njihovih civila koji su nas kroz taj prozor gađali kamenicama. Naši ljudi su onako izgladnjeli pali psihički, a spavali bi najviše jedan sat. Nakon dva dana u našu prostoriju smještaju Himliju Crnogorca zbog trgovanja oružjem. Unatoč svemu Himlija mi je ponovno prijetio kako će me zaklati. U toj prostoriji smo bili 12 dana, a jedina razonoda bi nam bio opušak od cigarete. Kako nije bilo zavoja rane su nam previjali plahtama koje su zarobljenici nalazili na prvoj crti.
Jedina pozitivna osoba u 80 dana moga zatočeništva je bolničar zvani Dvizac koji me je pregledao i zavio mi nogu. Kazao mi je kako će moliti doktora da me prebaci u bolnicu, što nije odobreno, ali sam vidio da mi čovjek želi pomoći i zato sam mu zahvalan.
Muslimani u našu prostoriju dovode i trojicu topnika sa Širokog Brijega. Neprestano su bili maltretirani, a jedan od njih je podlegao ranama. Pošto sam bio u samici nisam mogao vidjeti tko te naše ljude maltretira i zlostavlja ali sam sve čuo kroz zidove.
Napokon, 8. rujna u 22 sata njihov stražar pozvao je našeg doktora Dinu Vlahu koji je također bio s nama u zatočeništvu. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je razmjena. Nakon sat vremena donio je sanduk u kome su se nalazili zavoji. Stražari su mu naredili da nam previje rane jer će sutra doći Crveni križ kako bi se izvršila razmjena. Oko jedan sat iza ponoći nastalo je opće granatiranje s obje strane. Pomislili smo kako će to granatiranje odgoditi razmjenu, te smo se molili da se situacija smiri. Situacija se ipak smiruje i sutra oko 12 sati dolazi Crveni križ. Mene su iz zatvora iznijeli drugog. Njihov zapovjednik Ćupina mi je kazao kako će ako imalo jauknem, svi zarobljenici nastradati. Kada su me iznosili osjetio sam jaku bol, no nisam smio izustiti ni riječi bojeći se da se ne osvete ostalima. Zašto je to Ćupina kazao ne znam? Moram kazati da me on nije ni jednom udario, ali je to dopuštao svojim vojnicima. Dolazio je u moju ćeliju nekoliko puta pitajući me zašto sam se borio protiv njih? Razmjena je napokon obavljena i ušli smo u transportere. Međutim, u blizini se skupio veliki broj civila koji su govorili: DAJTE GA NAMA DA MU MI PRESUDIMO!

Razmjena u Žitomisliću
Nismo znali kuda nas voze. Mislili smo da idemo na gubilište u Blagaj, ali kad sam osjetio udar auta u most u Žitomisliću znao sam da se bliži kraj našim mukama. Kada smo došli na slobodno područje. Zadnjeg su me iznijeli iz transportera, nisam mogao vjerovati da se nalazim na slobodi.
Imao sam veliku bradu, sva kosa mi je opala. Svi nokti su mi ispali, također i zubi kutnjaci, a smršavio sam nevjerojatnih 60 kila. Nitko me osim moje sestre nije mogao prepoznati.
Unatoč tom što smo sve preživjeti nismo htjeli naše muke iznositi u javnosti jer su nas na to zakleli zarobljenici koji su ostali u logoru kao ih muslimanski stražari ne bi još više maltretirali. Cijelu tu noć nisam spavao a iako sam bio gladan nisam smio jesti, međutim tu noć popušio sam deset kutija cigareta. Sutra ujutro došla je komisija koja nas je poslala u bolnicu, a don Luka Pavlović je dao novac za gorivo kako bi nas prevezli do Zagreba. Tamo su se borili da nam podignu tlak i da nas ojačaju. Svaki dan morali smo popiti 6 do 7 litara tekućine, kako bi nas mogli operirati.
Deset mjeseci sam bio u Novoj bolnici u Dubravi, gdje se za nas brinuo dr. Zlatko Reljica, liječnik kome smo neizmjerno zahvalni za pomoć koju nam je pružio u Zagrebu. On me je operirao osam puta i zahvaljujući njemu nije mi otkinuta noga".
To je priča Stanka Golemca, čovjeka koji unatoč svemu nikog ne mrzi. Golemac i dan danas ima snove vezane za teške zatočeničke dane. Što se tiče procesa koji je pokrenut protiv Muslimana na Županijskom sudu u Mostaru zbog zločina u Bijelom Polju, Gnojnicama i IV. Osnovnoj školi, kaže kako je Bog jedini pravedni sudac koji će nam svima presuditi pa i onima koji su ga mučili u logoru, a bude li pozvan na sud će se odazvati kao svjedok.
Nakon svega što je preživio Golemac poručuje "Ne bih nekome htio nanijeti bol, ne bih želio da bilo tko bude osuđen za ono što nije učinio, ali u ovoj priči veliki broj njih će se prepoznat"